albumi.tjedna

prijašnji albumi


Glazba

Glazba home

Recenzije

Mlado Meso

Nikad čuo

MP3 singl

Monitor

Monitor home
Forum
Softwarez
Belle de Jour
Info Technology
Hrvatski Web
500 linkova
Link dana
Odigo
Nikad Čuo
Monitor u Vjesniku

e-mail

monitor@monitor.hr

The White Stripes su jedan u osnovi neinovativan i neorignalan bend, koji nije, a vjerojatno i neće, pružiti nikakav pogled unaprijed u glazbi, ali zato su bacili jedno posve novo svjetlo unatrag, obasjavši blues na način da je opet postao uzbudljiv i mladolik. A da čar bude još primamljivija, rade to udvoje (što god da Jack i Meg White jesu ili su jedno drugome bili samo je dobar marketinški štos), snimajući albume za male pare i vrlo malo vremena.

Tako su jedan totalno ignorirani žanr kojim se nije bilo sramota baviti samo ako si stariji od 38 godina, White Stripes učinili zabavnim i trendovskim što Jonu Spenceru nikad nije pošlo za rukom jer se previše trudio da bude cool i cijenjen. A zaboravio je da se ljudi isto žele malo pozabaviti, što on ne prepoznaje jer on to radi manje-više stalno dok svira. Ne samo što pružaju zabavu - White Stripes nas uvjeravaju da to može svatko od nas; uz malu pomoć prijatelja kao što je Burt Bacharach (na jednoj pjesmi) ili Led Zeppelin (na cijelom albumu). Njihove su pjesme školski primjer "uradi sam" zabave jer je sve u toj njihovoj glazbi toliko jednostavno da je nemoguće uz prosječan talenat i malo samouvjerenosti ne smisliti nešto barem toliko dobro. Njihovi ritmovi ona su vrsta koju se smišlja pod tušem ili već negdje gdje prorade ti prastari (da ne kažem primitivni) instinkti, a gitara kao da prati soundtrack zvukova iz prirode oko nas i jednostavno ne može biti drugačija nego što je. Jackovi tekstovi su pak kombinacija izokrenutih banalnosti puni duhovitosti ("I'm inclined to to go finish high school / Just to make her notice that I'm around" poručuje on majci), malo ljubavnih mudrolija i dobre stare ironije (kruna koje je završna 'Well It's True That We Love One Another' u kojoj gostujuća Holly Golightly od Meg traži potvrdu Jackove ljubavi!?!). Ili kraće rečeno - njihova glazba je već postojala, samo ju je netko trebao odsvirati.

Četvrti White Stripes album nastavak je onoga što su započeli, samo što su ovaj puta još dalje otišli u dokazivanju toga koliko vole tu gitaru i bubanj te koliko bi voljeli prenijeti vladavinu njenog veličanstva melodije iz šezdesetih - za prvo su krunski dokazi 'Seven Nation Army', 'Girl, You Have No Faith In Medicine' i 'Hypnotize' , a drugo 'Cold Cold Night', 'Well It's True...' i 'I Want To Be The Boy To Warm Your Mother's Heart'.

Na 'Elephant' Jack i Meg ni ne pokušavaju biti pametni i čudni artisti što očito nisu, nego su se prepustili tom unutrašnjem ritmu i od blues rock albuma (koji bi po definiciji morao biti nešto strahovito anakrono i opako dosadno) napravili ležernu komadinu zvuka za 2003. gruvastičnu kakvu danas uspijevaju biti samo hip-hop albumi. I kuća je opet puna bluesa.

Kruno Bošnjaković
kruno@monitor.hr
4. travnja 2003.

Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR