![]()
e-mail
|
|
||||||
|
(Loud / Kodorcomm; 2001.)
Stara sjajna bagra iz Wu-Tang Clan napokon je, međutim počela objavljivati albume u normalnim razmacima (od godine dana, a ne tri-četiri), pa su nas kao i pretprošle, i krajem dvijetisućite razveselili svojim east coastom. Iako su bili doslovce u trci s vremenom jer su još početkom prosinca završavali album koji im je trebao izaći za dva tjedna i sve do kraja je izlazak 'Iron Flag' visio u zraku. Možda upravo zbog toga što su album napravili poprilično nabrzaka (a fali im i jedan član - zatvoreni Ol' Dirty Bastard) neke od pjesama zvuče nedovršeno, kao osnovice na kojima bi se još moglo poraditi (kao na kilavoj 'Rules'), ali unatoč tome bend je ovime svejedno definitivno zacementirao svoj položaj careva u hip-hopu, careva koji istovremeno govore o hoodovima, ženama, ali i o gadnom svijetu oko nas. Na prethodnom, 'The W' bend je otišao poprilično naprijed da bi na 'Iron Flag' bili iznimno old school - nema ovdje ni digitalnog zvuka ni šurovanja s elektroidnim zvukovima. Formula je prastara - jednostavni beat, malo sempla, repanje i tu i tamo koji ženski vokal za uljepšavanje kitice, to je Wu-Tang ekipi bilo dovoljno da naprave sat vremena dobrog retro, ali modernog tuluma. I mada nisu išli lakšim i komercijalnijum putem praćenja trenda Wu-Tang su zakon koliko su bili na početku karijere, a svježiji nego ikada. Osjeti se i kako im je jasno da sada zbilja puno znače u modernoj glazbi pa imaju ležerniji stav (gotovo da su funk bend u 'Soul Power'), više su napušeni, razvlače pjesme tek toliko fore radi, podloge su im povremeno gotovo kao soul bubnjanje, boli ih briga za sve jer znaju da su previše dobri, a da im recept ne upali.
Pa i u prvom singlu, sevntiz funkiještini 'Uzy (Pink Ring)'ne osjeti se više crnačka sirotinja iz prljavog geta, nego ljudi koji za jednog izlaska mogu bez problema potrošiti nekoliko stotina dolara. Upravo je najbolje to što su se uvaljali u situaciju gdje ih može posve biti briga, ali svejedno i dalje repaju bez dlake na jeziku, RZA producira skromno, ali zabavno i ispunjavajuće stvarajući album koji zahtijeva vrijeme - ne rastvara se odmah, na prvo slušanje, nego traži vrijeme, ponavljanje slušanja, preslušavanje u svim mogućim raspoloženjima, sagledavanje iz stotina kuteva, pauziranje u slušanju, odlaganje albuma i vraćanje… Mada ga slušam nekoliko tjedana i iako mi se odmah jako svidio, savršeno mi je jasno da sam shvatio jedva jednu desetinu 'Iron Flag', malo pomalo kužim što su tu zbiva.
Jednako kao i Jay-z na 'The Blueprint' i Wu-Tang su semplirali vrlo malo pjesama, i to uglavnom iz muzike iz sedamdesetih, recimo soul u 'One Of These Days', dok naredna 'Ya'll Been Warned' gradi atmosferičnost na kratkom semplu par skaastih tonova, a 'Babies' pak počinje sa sjetnom jazzy trubicoom da bi je završili u soundtracku za kakvu murjačku seriju, iz 70-tih, normalno. Isto tako vrlo skromno nas kroz 'Back In The Game' vodi povremeni klavir i još rjeđa gitara te Ron Isley koji se pojavljuje diskretno, pomalo, izdaleka… I naslovna 'Iron Flag' nema gotovo ništa više nego live bubanj, živi bas i duboke glasine omiljenih nam uniformiranih napušenjaka…
Nakon što su objavili (relativno) hitoidan album, Wu-Tang su se sa bremenom prethodnika ponijeli na najbolji mogući način snimivši album bez hitova, pravocrtni i album s malim promjenama, iznimno uvjetno rečeno. Ako je 'The W' bio album s 13 različitih pjesama koje su svaka bila zaista zasebna cjelina, onda 13 pjesama čine kompaktnu cjelinu 'Iron Flag' koja vodi kroz jedno veliko i dugačko iskustvo - album.
Kruno Bošnjaković
|
|
||||||
| |
|
|
|
|
|||