Algokor

“Propao Algoritam”, vrište (barem neki) mediji, spominju se mračni scenariji i suptilno se sugerira krah cjelokupnog izdavaštva u Hrvatskoj.

Dobro, situacija jest crna. No, ništa više niti manje crna od crnila u koje je izdavaštvo zapalo već prije više godina. Bavljenje književnošću, bilo to stvaranjem, distribucijom ili konzumacijom umjetnosti, djelatnost je trećeg reda. Nekad nije bilo tako, no čemu sjeta o prošlim vremenima kad imamo armagedon danas?

Tekst u Jutarnjem listu povlači neobične paralele između situacije u kojoj se našao Algoritam i situacije u kojoj se našao Agrokor; u oba slučaja riječ je o šampionu teške kategorije u svom području poslovanja, u oba slučaja riječ je o situaciji dugotrajnih neplaćanja i, u oba slučaja, veselje su pokrenuli oni najhrabriji koji su aktivirali zadužnice, računajući kako je vrag odnio šalu i kako će novce vidjeti samo onaj tko prvi stavi šapu na prisilna sredstva naplate.

Sličnosti ne staju samo tu: kao i Agrokor, i nakladnici su korisnici državnih poticaja. Kao i državnom polumonopolistu maloprodaje špeceraja i uvoznog “Izvorno hrvatsko” voća i povrća, tako i nakladnicima država daje pinku glede opće dobrobiti.

To je u redu – država treba poticati kulturu. No, s druge strane ti isti poticaji zakočili su evoluciju nakladništva u Hrvatskoj, zacementiravši cijene knjiga, a s njima i ostale faktore proizvodnog procesa, u nekom danas već suludom limbu u kojem se obično nalaze mali obiteljski obrti motača kovanih ograda i ludih šeširdžija koji svoj časni posao mogu dokazati generacijama unazad, pa su eto postali simpatičan simbol nekih starih vremena ali bez pomoći države ne mogu opstati na tržištu koje je već odavno otišlo u nekom posve drugom pravcu.

Ne treba nas ni čuditi način poslovanja koji tako snažno podsjeća na Agrokorov: tko god je ozbiljnije poslovao u Hrvatskoj, zna da je to jedan od najčešćih, debelo dominantan model poslovanja: jači u poslovnom odnosu gotovo uvijek uvjetuje priču sa zadužnicama ili mjenicama, ovisno o tome s koje strane poslovnog tala se nalazi. U nekoj normalnoj ekonomiji bila bi to posve beznačajna sredstva osiguranja naplate, no u potemkinovom kapitalizmu kojeg njeguje Hrvatska te se poluge češće koriste za ucjenjivanje nego za garantiranje poštenog poslovnog odnosa.

Isplivat će ovakvih priča još, i to u svim sferama gospodarstva.

No, vratimo se na izdavače. Izdavači su nam, naime, potrebni. Danas možda ne više nasušni kao nekad, ali potrebni i dalje. Oni se, međutim, nisu mrdnuli od pozicija koje drže desetljećima. Njihovi poslovni modeli su zastarjeli i ovise o kupcima kojih je sve manje i manje.

Ništa loše u klasičnim knjigama, dapače. No, reći ću vam kako to izgleda kod mene. Već godinama kupujem gotovo isključivo elektroničke knjige. Razloga je mnoštvo, a ovo su najvažniji:
Čitač e-knjiga ima pozadinsko osvjetljenje i nikome ne smetam dok čitam navečer u mraku.

Sve svoje knjige imam na jednom mjestu i ne moram brisati prašinu s njih; nosim ih sa sobom na putovanja, svoju osobnu knjižnicu u džepu.

Moj čitač lijepo pamti gdje sam stao u kojoj knjizi.

Ugrađeni rječnici za strane jezike na kojima znam čitati.

Uvijek mogu napisati zabilješku tako da ne šaram po samoj knjizi.

Molim, uočite kako nigdje nisam spomenuo cijenu. Kad je kod nas tih ranih dana bilo rasprave o e-knjigama, jedan od glavnih argumenata protiv bila je nikakva razlika u cijeni tiskane i e-knjige. Što, naravno, nije točno: cijenu knjige možemo grubo podijeliti u dva dijela: cijenu pripreme, te cijenu tiska, distribucije i prodaje knjige. Samo je prvi dio cijene isti za tiskanu i e-knjigu, dok drugi dio može biti značajno različit, a uvijek je povoljniji u slučaju e-knjige kojoj treba tek jedan (virtualni) server i nešto struje za njega, za razliku od tiskane knjige koja traži papir, tintu, tiskarski stroj, kamion, skladište i prodavača. Cijene su, zapravo, dugo godina bile kriminalnim paktom održavane na istoj razini, na štetu krajnjeg kupca.

Biti zarobljen u jednom poslovnom modelu ima smisla samo dok ne postoje alternative: sve do široke rasprostranjenosti Interneta bilo je posve normalno da naši nakladnici uvoze i preprodaju knjige po dvostrukoj ili trostrukoj cijeni. Sve dok su poštanske usluge bile skupe i nepouzdane bilo je moguće kupiti remitendu stranih časopisa za desetinu cijene i zatim ih prodavati domaćoj publici po punoj cijeni.

Internet je sve to promijenio. Danas je problem samo još nabaviti knjige na hrvatskom jeziku, a niti to više nije nepremostiv problem: mladi uglavnom dovoljno dobro znaju engleski jezik da bez problema mogu čitati originalna izdanja i u njima uživati. Preko Interneta kupuje se naveliko, i tiskane i e-knjige. Poštarina je postala prihvatljiva. Knjižara je postala globalna, prebogata svim i svačim. Oh, da… nije u našem vlasništvu. Prokleti Amazon.

No, da se vratim na naše hrabre ali slabašne pokušaje prodaje e-knjiga (Planet9, Vipnetova e-knjižara…), gdje su naslovi bili jednake cijene kao i tiskana izdanja, a ponekad i neobjašnjivo skuplji. A tako je bilo i prije kardinalno idiotske odluke države da na e-knjige lupi puni PDV, što je valjda trebala biti zaštitna mjera za domaće nakladnike koji ionako vjeruju samo u papirnata izdanja. No, ovim potezom čak i ako su se planirali modernizirati, nakladnici u tome ne mogu naći računicu jer je PDV na tiskano izdanje 5%, a na elektroničko izdanje iste te stvari – 25%.

No, to je naša država. A odnedavno i jednako idiotska EU.

I opet ću o mojim e-knjigama. O’Reilly naslova imam, kupljenih naravno i u originalu, pedesetak; Packtovih preko dvije stotine, što kupljenih, što dobivenih besplatno kroz njihov “Free Learning Forever” program. Dvije šake ozbiljnih povijesnih knjiga, četiri ili pet o pisanju i izdavaštvu, te manju hrpu beletristike. Sve redom elektroničke knjige, niti jedna od njih kupljena kod domaćeg nakladnika.

Kako? Jednostavno. Upravo jučer kupio sam 48 knjiga za dvadeset dolara. Autori bezveznjaci? Ne baš: Arthur C. Clarke, Roger Zelazny, Isaac Asimov, Neil Gaiman, Connie Willis…

Priznajem, riječ je o posebnoj prodaji na poznatoj Humble Bundle stranici, i ove bi me knjige u normalnoj prodaji koštale 417 dolara: 8.6 dolara po knjizi – odnosno, 59 kuna po knjizi.

Pođite u domaće knjižare i pokušajte neku od tih knjiga kupiti po toj cijeni. Ne onoj superpovoljnoj od 2.8 kuna po knjizi, već po punoj cijeni e-knjige od 59 kuna.

Eto, ako ste mislili da je manifestacija čišćenja skladišta zvana Interliber prilika da povoljno nabavite knjige, pokušajte ih nagovoriti da vam svoje viškove prodaju po ovim cijenama.

Nadam se da vidimo u čemu je problem: baš kao i u svemu ostalome, i u nakladništvu je svijet otišao dalje: mladi čitaju knjige na pametnofonima, tabletima i e-book čitačima, a mi smo zacementirani u svijet njegovog veličanstva papirnate knjige opterećen ne samo brick-and-mortar troškovima, već i suludim PDV-om na formu koja je daleko ekološkija od tradicionalne.

No, to je u redu. Sve će se to polako promijeniti; uostalom, već i sad je moguće u samizdatu objaviti elektroničku knjigu, uspješno je prodati i zaobići sve remetilačke faktore osim PDV-a. Sjedeći u toplini vlastitog doma možete napisati, objaviti i prodavati knjigu na globalnom tržištu, u potpunosti zaobišavši domaće nakladnike i njihov stav o tome što je jedino pravo izdanje. Ne dozvolite si da vam kažu kako ste za njihovu propast krivi vi, globalno osviješteni autori. Za propast nakladništva krivi su samo nakladnici/trgovci i njihov pajdaš država. Proces destrukcije morat će kad-tad iznjedriti neke nove nakladnike koji razumiju novo digitalno doba i znaju kako na globalnom tržištu privući autore i pronaći kupce.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.