Prošle godine usudio sam se nabaciti neke vizije promjena koje bi se mogle dogoditi u 2010. godini. Tehnološki vizionari su neobična svojta – za razliku od svojih kolega po vizijama iz nekih drugih područja, tehnologija, a posebice informatička tehnologija, tako se rapidno i ponekad tako neočekivano mijenja, da nema te Babe Vange koja bi se usudila baviti takvom vrstom proročanstava! Pa dok mnogi vojni stratezi mogu arčiti papir na sukobe sila, tajne planove i strateške interese poprilično sigurni kako se rad u Iraku neće završiti za godinu dana, oni što se usude prorokovati po informatičkoj tehnologiji puno više riskiraju završiti u katranu i perju. Analizirajmo, stoga, što sam to prije godinu dana pričao.
Najavio sam povratak borbe nVidie i ATI-a za čelo stola grafičkih kartica. Veće, bolje, brže, ali i jeftinije kartice. Čini se kako nisam baš jako promašio. Opći rat nije se dogodio, ali su se ipak dogodile promjene: nVidia je izdala seriju 400, pakleno vruće zvijeri, gladne struje i uznemirujuće glasne. GF100 je svakako bio značajan korak naprijed za ljubitelje nVidia kartica, ali uz preveliku cijenu: obećanih 512 CUDA procesora, 48 ROP-ova i 384-bitna memorija došli su uz veliku potrošnju, problematično hlađenje i performanse koje baš i nisu uspjele nadmašiti ATI-jevu HD5000 seriju, tim više što je u toj ujednačenoj trci – ATI jeftiniji (i tiši, i troši manje struje).
Kako se obično nVidiji zna dogoditi svakih par godina, ispalo je kako je proizvodnja kartica baziranih na GF100 procesoru problematična – što vrući, što skupi, a što ih ne mogu naštancati u dovoljnom broju!
Da ne pričamo o tome kako pokušaj demonstriranja snage – nije uspio. Zbog toga je, potezom koji također toj tvrtci nije nepoznat, krajem 2010. godine izdana nova serija grafičkih kartica baziranih na malo unapređenom GF110 procesoru. Novi procesor je više kozmetički nego funkcionalno poboljšan u odnosu na starog, iako Wikipedia kaže malo drugačije.
No, činjenica je kako je novi procesor ispao brži, energetski efikasniji i samim time tiši. Brži, ali ne i dovoljno brz za ATI, koji je iste godine izbacio HD6000 seriju, da bi finalni udarac zadao pred sam kraj godine izdavanjem Caymana, HD6900 serije koja ponavlja već viđenu priču: ATI ima kartice koje su performansama usporedive, ali i dalje troše manje, griju se manje i imaju manju cijenu.
Čini se kako nisam previše fulao u procjeni da će 2010. godina biti zanimljiva u svijetu grafičkih kartica. Zanimljiva, ali nikako spektakularna utrka u naoružanju. nVidia nije uspjela napraviti što je naumila, a korisnici su dobili nove zanimljive kartice i pad cijena starijih modela. Što kupiti? Srećom, te dvije tvrtke nekako su
izdiferencirale svoje ponude i jedni imaju ono što drugi nemaju, pa ako znate što želite, izbor ne bi trebao biti težak.
Što se Windowsa 7 tiče, moje je predviđanje bilo kako će on u 2010. godini sažvakati ostatke Viste i početi žvakati XP. Malo sam se zaletio.
Sudeći prema tek jednom od mnogih mjerenja, sedmica jest u ofanzivi, ali nije sažvakala ostatke Viste, koja se drži na nešto manje od 10% tržišnog udjela. XP je i dalje jak sa svojih gotovo 50%, ali to je pad od desetak posto u odnosu na prošlu godinu. Sedmica se, pak, gotovo utrostručila opsegom. Trend prihvaćanja Windowsa 7 je očit, no hoće li Vista u 2011. godini pasti na zanemarivih nekoliko postotaka, ovisi ponajviše o tome koliko će brzo korisnici zamjeniti računala na kojima se ona nalazi – jer samo inercija Vistu održava na životu.
Service pack – "skoro" pogođen! Microsoft je, naime, odlučio izlazak prvog Service Packa za sedmicu odgoditi za, pretpostavlja se, prvu polovicu 2011. godine. Uobičajena praksa tvrtki da odgode migraciju na nove Windowse tek nakon izlaska prvog SP-a možda će se nekima činiti predugim periodom, no to je cijena koja se plaća za stabilnost radnog mjesta. Koliko su moje oči primjetile, tijekom 2010. godine biznisi su sasvim lijepo i uredno nastavili sa korištenjem Windowsa XP.
Prorekoh tako i laganu marginalizaciju jednojezgrenih procesora, te prevlast jeftinijih dvojezgrenih rješenja. Tako se i dogodilo – jednojezgreni procesori rezervirani su za najjeftinija stolna računala (ali i dalje drže dobru poziciju u prijenosnicima), a svako računalo koje drži do sebe u sebi ima barem dva srca. Spomenuo sam i kako se AMD izgubio po rovovima i još se traži. Da ponovim: još se traži.
Predvidio sam tako i puževski rast Macintosha na domaćem tržištu, i naravno – pogodio. Bit ću iskren – znajući kako loše je Apple marketiran u Hrvatskoj, predvidjeti ovo bilo je zapravo dječja igra. Apple je, međutim, imao vrlo značajnu 2010. godinu. Najprije je, početkom godine, najavljen iPad koji je – čudi li vas to kad Steve Jobs nešto prodaje? - odmah po izlasku u travnju postao megažuđenim komadom bijele IT tehnike. Iste godine dogodio se i iPhone 4 sa svojom
problematičnom antenom, problemom koji bi druge tvrtke uveo u velike glavobolje, ali kojeg je Jobs riješio jednostavno izgovorivši (i time uvjerivši) vjerne kupce kako "... evo ova silikonska navlaka, to vam je super, sad radi antena a i ako vam iPad ispadne neće se oštetiti, ali gledajte samo kako je to cooooooooooool navlaka, evo i ja ju imam!". Svatko bi volio imati apple-ove kupce.
No, najznačajnija stvar ipak je postignuta povijesno najveća vrijednost dionica te tvrtke – preko 300$, čime je Apple postao tvrtka vrijednija i od Microsofta, i od Google-a, i od Intela...
Unatoč tim lijepim vijestima, Macintosh u Hrvata i nije nešto profitirao. Uglavnom su se prodavali telefoni i sitna gadgeterija, dok je sama prodaja računala podjednako spora. Kurioziteta radi, spomenut ću kako mi se krajem 2010. godine javila neka stranka zainteresirana za popravak Macintosha (što se inače obavlja u ovlaštenom servisu), i to je jedini poslovni upit za Macintosh kojeg sam imao u zadnjih pet godina (ne računajući prijateljsku pomoć šul-kolegi odvjetniku).
Za Linux sam prognozirao kako mu udio neće rasti zbog recesije i – potpuno pogodio. Upravo kako sam rekao: tvrtke su se sa krizom suočile tako što su prestale investirati, a one koje moraju lagano su se okrenule piratizaciji Microsoftovih proizvoda.
Rekao sam i kako će BSA imati pune ruke posla u 2010. godini, ali ni na kraj pameti nije mi bilo da će najveći ilegalac postati – država!
Ministarstvo znanosti učinilo je dvije kardinalne pogreške koje bi 2011. godine mogle doći na naplatu: odustalo je od ugovora za antivirus i ugovora sa Microsoftom, izloživši tako svoje korisnike što elektroničkoj pošasti, a što ih pretvorivši – mimo njihove volje – u korisnike ilegalnih licenci. I sad ja tu nekako dvojim – može li država koja se tako nonšalantno odnosi prema pitanju zaštite autorskih prava uopće goniti male firmice i obrtnike zbog njihove jadne piratske kopije Windowsa ili Office-a? Naravno da može! Borba ne smije stati do zadnje kapi krvi – tuđe!
Žalosti činjenica da se ovakvim potezom same države zadao žestoki udarac borbi protiv piratluka i ilegalne uporabe softvera, i to potezom ministarstva iz kojeg je i ponikao onaj mit o Hrvatskoj kao zemlji znanja.
Netbook računala veliki su mi proročanski promašaj. Istina, ima ih i dalje, no evolucijski oni nisu posebno odmakli od situacije od prethodne godine. A da bih kvalitetnije fulao balun, izašao je iPad, tablet koji ima posve realne šanse za odgrizanje velikog dijela netbook kolača: mali, prijenosan, jednostavan za upotrebu, praktičniji od netbooka, Jobs ga je predstavio, vrti iOS, Jobs ga je predstavio, totalno cool i za mlade managere, jesam li spomenuo da ga je Jobs predstavio?
iPad – ubojica netbooka? Možda ne, ali svakako opasan predator.
Što se mobilnih telefona tiče, spomenuo sam kako bi se tržište moglo rascjepiti na jeftine i jednostavne, i na one "pametne". Tako se i dogodilo, sa snažnim naglaskom na pametnije, pa je u ponudi više telefona koji vrte iOS, Android ili neki treći pametan OS, a sve manje telefona koji služe samo za telefoniranje. Dapače, barem u mlađoj generaciji polako se iskristalizirala potreba za posjedovanjem "opamećenog" telefona, pa je gotovo postala sramota iz džepa izvaditi
i na stol staviti telefon sa kojim možete – samo pričati i slati poruke.
Moja pretpostavka kako će iPhone izgubiti na snobizmu i tržišnom udjelu u odnosu na druge telefone pokazala se polovično točnom: iPhone je zaista ugrožen navalom Android telefona, Micorosft je izdao svoj OS za telefone, a ni Symbian se ne da. U snobizmu sam pogriješio: iPhone je snobistički upravo koliko je i prije bio.
2010. godina nije bila dobra za Nokiu, koja se u ratu između iOS-a i Androida pokušava ponašati kao Pokret nesvrstanih, pa pokušava izmisliti neki svoj treći put. Koji bi za tvrtku mogao postati spiralom propasti.
Najzad, privatnost na Internetu. Poprilično pogođeno, rekao bih, ako niste očekivali masovno prosvjetljenje korisnika. Kako sam i pretpostavljao, izvjesni popularni socijalni medij ponovo je zasr... ovaj, imao probleme. U razgovoru sa ljudima polako primjećujem kako postaju sve svjesniji problema zaštite privatnosti na Internetu, a što se roditelja tiče, čini mi se kako je svjesnost o potrebi zaštite djece od nepoćudnih sadržaja i drugih loših mjesta na pristojnoj razini. Ovo je dobar trend. Naravno, i dalje gomila ljudi ne mari, no držim pozitivnim da, kad s nekim pričam o problemu privatnosti na Internetu, više me ne gleda kao da sam pao s Marsa.
2010. godina dala nam je i Firesheep, krasan alat koji će natjerati ljude da više paze na svoje podatke i nezaštićene bežične mreže, ako nikako drugačije onda tako što će im nepoznat netko preuzeti identitet i u njihovo ime iznositi svoje stavove on-line, a možda pomalo i kupovati njihovom kreditnom karticom.
Summa summarum, kao tehnološki prorok statistički sam ispravan: nešto pogođenih, nešto promašenih stvari, nešto polovičnih. Malo uspješniji od bacanja novčića. Bitno uspješniji od vladinih ekonomskih prognostičara i gospodarskih stratega.
Najveće razočaranje: MZOŠ i nesretni ugovori. Najznačajniji proizvod: iPad.
A što sa 2011. godinom? O tome sljedeći put, za radoznale i one spremne zaigrati jednostavnu(?) igru...
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
