Tako mi je, u sred rješavanja problema sa nekom VPN vezom, osvanulo u glavi kako se upravo događa jedna obljetnica na koju se osobno već par godina tako “pripremam” da sam ju u odsudnom trenutku uspio – smetnuti s uma.
Otprilike u ovo vrijeme, mjesec dana više ili manje, ali dvadesetpet godina u prošlost započelo je moje intenzivno druženje sa računalima, koje eto traje i danas. I nekako nema namjeru prestati.
Pretenciozno zvuči kada netko krene pričati o tome kako je još kao dvanaestogodišnjak znao što želi raditi u životu (no, upozorio sam vas – ovaj tekst jest čisti ego trip), no tako se nekako to dogodilo.
Istina, prije toga htio sam biti astronom, gledati u mračnoj noći kroz teleskop u prostranstva beskrajna, no rodbina me je rado “posavjetovala”: “A što ćeš raditi cijeli život? Misliš raditi noću a spavati danju? Ima i drugih astronoma, što ćeš raditi kad sve bude otkriveno?” No, ja sam i dalje, samo manje samouvjereno, htio biti astronom. Na daljnju zabrinutost rodbine, koja je (a tek sam odrastavši shvatio utemeljenost njihove brige) astronomiju smatrala poslom uvrnutih i vječno siromašnih čudaka.
Vanzemaljci i arkadne igre
Paralelno sa idejom o otkrivanju tajni Svemira i udaljenih planeta nastanjenih vanzemaljcima, u moj svijet relativno diskretno ušla su i računala. Isprva tek kao arkadni automati sa top hitovima: Space Invaders, Pac Man, Scramble, Polaris... šarene igrice pune čudnih zvukova, u zadimljenim putujućim luna parkovima, dok iz jukeboxa grme strani hitovi. Igre su me fascinirale do beskraja.
No, ništa manje nije me fascinirala niti činjenica kako postoji uređaj koji zapravo stvara te igre, a znao sam da tamo negdje postoje i neobični mali uređaji koji se priključe na običan TV prijemnik, pa udri po hokeju, tenisu, squashu... a ja sam jednostavno morao otkriti kako te stvari rade!
Kao i svaki nadobudni klinac koji je stotinu puta rastavio i sastavio vlastite igračke, moj dječački intelektualni nos okrenuo se prema tim čudnim spravama, kompjutorima, na kojima se moglo tako dobro igrati. A mali Radoslav htio se igrati, i htio je otkriti kako bi sam mogao napraviti svoju turbosuper igru, bolju od svih igara koje postoje (naravno).
Tinjala je tako ta žerava interesa u umu klinca nabrijanog na znanstvenu fantastiku, robote, lasere, putovanja raketom i otkrivanje tajni Svemira, tinjala i čekala da ju netko ili nešto naloži.
Ogrjev je stigao jednog dana, ne tako hladnog poput ovih, na kiosku pored “Prehrane” u Sopotu.
Informatički časopis, naime. Sa cijenom od 100 dinara – dovoljno niskom da dječarac užica od roditelja jednu crvenu i postane sretnim vlasnikom pravog pravcatog časopisa o računalima!
IT scena prije dominacije PC-a
Zahvaljujući velikom trudu i entuzijazmu Tomaža Kaca, koji održava “ex-Yu računalnišku scenu” na kojoj je impresivna zbirka softvera autora sa područja bivše Jugoslavije, ali i zavidan broj skeniranih starih računalnih časopisa iz tog razdoblja (svakako preporučujem da razgledate Tomaževe stranice, uvjerit ćete se koliko je raznolikog bogatstva posjedovala IT scena prije dominacije PC računala), u prilici sam s vama na način kakav dvanaestogodišnji ja ne bi smatrao mogućim izvan SF literature – podijeliti ushićenja tog prvog broja kojeg sam kupio.
Svet Kompjutera, broj 1., godina II – izdan u siječnju 1985. godine. Izdanje Politike iz tadašnje SR Srbije, časopis koji je više ili manje slijedio tadašnju koncepciju računalnog časopisa – malo zanimljivosti, malo novosti, podosta edukativnog teksta. Dakako, dječak koji o računalima ima tek zamagljene, potpuno opće pojmove koje je uspio pohvatati iz rijetkih trenutaka kada se o računalima išta spominjalo u novinama i na televiziji, za njega je časopis bio pun hijeroglifa, velikih komada potpuno nerazumljivog teksta. Nešto se ipak znalo, pa hajde. Bili su tamo neki poznanici koji su imali Commodore 64, u to vrijeme još uvijek poprilično rijetku (i skupu!) zvjerku, gotovo pa statusni simbol.
Par informacija iz razgovora ovdje, par ondje... i relativno općenita slika se stekla. Znao sam da unutra postoji nešto što se zove “procesor” i da ima nekakvu “memoriju”, da se igre učitavaju sa kazete...
Prije nego sam ikad dobio priliku sjesti za računalo (stariji nisu bili skloni davati klincu u ruke skupu igračku, pa je, za razliku od joysticka, tipkovnica bila u zoni zabrane prilaza) znao sam da svaku naredbu treba završiti sa “Enter” ili “Return” tipkom. Mislite li kako je to smiješan detalj, upozorit ću kako se i danas može na tečajevima naći ljudi koji ne razumiju još uvijek važeću istinu da računalo ne zna kad je korisnik gotov sa unošenjem naredbe ili svog izbora – pa nikad ne pritisnu tipku Enter, odnosno, nikad ne kliknu mišem na gumb Ok, već sjede i čekaju “da se glupo računalo konačno smisli”.
Obraćenje na stranici 45
U tom broju Sveta kompjutera, posve neočekivano, sakrio se i moj osobni “kamen iz Rozete”, kamen koji mi je pomogao početi otkrivati skrivene tajne računala: “BASIC dijalekti 2” prva i druga stranica. Iako sam prvi dio propustio, polovičan drugi dio bio je dovoljan da otškrine vrata: dvije stranice BASIC naredbi, tekst koji na domaćem jeziku objašnjava – što koja naredba radi!
Ljudi moji, oduševljenja u dvanaestgodišnjaka! Tablica koja objašnjava što rade oni čudni programi, čemu služi koja naredba, ključ za dešifriranje hijeroglifa!
Tako, dakle, rade računala! Tako, dakle, izgleda “programiranje”! Pa ako to nije bilo dovoljno da zacementira moj životni put, na stranici 45 dočekalo me definitivno obraćenje: “kompjutorski hijeroglifi”, a pored njih prava pravcata 3D grafika! Dakako, smiješna u odnosu na ono što danas zovemo 3D grafikom, ali to je nebitno. Važno je što je ta za današnje pojmove primitivna 3D crtkarija bila nedvosmisleno vezana uz hijeroglife na lijevoj strani: pa ako je taj program dovoljan da napravi tako krasan crtež, onda to programiranje i nije tako komplicirana stvar. Zapravo, izgleda jednostavno. Zapravo, sve računalne tajne svijeta na dohvat su mi ruke!
Tako sam, za početak, dobro naučio svoju Rozetu – napamet. Nedostatak računala bio je, rekao bih, sitniji problemčić, no nisam se dao omesti. Kako nisam učio engleski jezik u školi, naredbe mi nisu imale nikakvog smisla, pa sam ih memorirao kao niz znakova koji čine nekakvu nerazumljivu riječ.
Naoružan tablicom translacija, krenuo sam pipkati po hijeroglifima... aha, ovo su brojevi linije... aha, ovu naredbu znam, ona će učiniti to i to... hm, ovu naredbu ne znam, idemo dalje...
Zbog poprilične opskurnosti ikakvih infomatičkih sadržaja u to doba, učenje nije bilo jednostavno, ali nije bilo niti teško. Trebalo mi je par mjeseci da iz nekoliko kupljenih brojeva pohvatam osnove BASIC-a i logike programiranja. Uskoro sam radio prve samostalne programčiće na – papiru. Pa, u nedostatku odgovarajućeg hardvera, simulirao izvršavanje programa na drugom papiru.
Kvaliteta nedostižna današnjim časopisima
One teže stvari, poput strojnog jezika zaobilazio sam, jer ih nije bilo jednostavno simulirati bez pravog procesora. No, kako se baš na toj stranici lijepo vidi, edukativna vrijednost časopisa tog vremena bila je kvalitete koja je današnjim računalnim časopisima, nažalost, nedostižna.
Mnogi pripadnici ove starije generacije, otprilike moji vršnjaci, slažu se sa mojim stavom kako je u našoj mladosti količina pametnih i edukativnih stvari bila veća i značajnija od materijala koje možete pročitati u današnjim (brojem stranica puno debljim) informatičkim časopisima, gdje se teme najčešće obrađuju površno i u hitnji, jer valja se dotaknuti uvijek novih i novih stvari na tržištu...
Dobro, bilo je to drugačije vrijeme, listinzi u časopisima imali su puno više smisla nego danas, ali svejedno – imati u rukama resurs koji daje konkretnu, upotrebljivu stvar, i pritom korak po korak do u najsitnije detalje objašnjava što taj program radi – vrijedilo je, pa i danas vrijedi zlata.
Tako sam stekao i prve korake u hardveru: gledajući sheme i samogradnje, pokušavajući shvatiti kako i zašto te stvari rade tako kako rade, polako sam učio i hardver. Tranzistori su mi uvijek bili pomalo zagonetni, no teorijsko znanje o čipovima sam neočekivano lako savladao, vjerojatno zbog njihove digitalne naravi – “ima struje, nema struje”.
Na isti način sticao sam i matematičke osnove informatičke tehnologije. Za shvatiti binarni brojevni sustav trebalo mi je tada par čitanja tog teksta Voje Antonića. Po savladavanju binarnog brojevnog sustava shvatio sam svoj veliki problem: nitko u okolini nije imao pojma o binarnim sustavima, niti je razumio zašto sam se oduševio tim znanjem, za njih potpuno neupotrebljivim i samim time beskorisnim.
Maestralno gubljenje vremena
Općenito govoreći, problem nas mladih geekova tog doba bilo je posvemašnje nerazumjevanje okoline, koje je išlo i do otvorenog ruganja vršnjaka i podozrivosti starijih. Baviti se računalima bilo je istinski čudno – računala su bila egzotične igračke, novotarija i pomalo i snobizam. Bila su zabavna, pa je jasno bilo kako se klinci vole igrati na njima; ali, klinac koji sam želi naučiti programirati računalo i napraviti svoju igru – kakvog li maestralnog gubljenja vremena!
I samouvjerenosti, hej, ta računala su ozbiljne stvari, na njima rade inženjeri u bijelim kutama što nose kolutove trake iz sobe u sobu, kakve li bujne mašte u dječarca što misli kako je on tako mali sposoban raditi posao odrasla čovjeka!?!? A, bujne li mašteee...
No, nisam se dao. Nastavio sam od roditelja žicati novce za kupnju časopisa, i malo po malo postao sam prava napast koja je uglavnom pričala o računalima i što ona sve mogu. Dosadan do zla boga! Tko o čemu, Radoslav o računalima! Dok ostala djeca igraju nogomet, Radoslav čita one časopise! Tko što hoće kao poklon za rođendan/imendan/majmunovo, Radoslava ne trebamo ni pitati!
Strpljenje obitelji i rodbine, više ili manje uvjerene kako su računala tek hir mode i prolazna stvar o kojoj se već slijedeće godine više neće čuti niti riječi, nije dugo trajalo. Prvi ozbiljniji razgovor o mom “problemu” dogodio se ljeta te iste godine, kod bake u Bosni.
Mjesto incidenta – ponovo kiosk. Ovaj put, časopis Računari, ljetni dvobroj. I dvostruko skuplji. Taman sam dobio neke novce od bake da ih potrošim na sladoled ili tako neku sitnicu, kad eto ti vraga. Dvjesto dinara otišlo je na (skup) časopis. Možda to i ne bi bio tako značajan problem da te novce nisam dobio od bake, pa je kupnja časopisa smatrana bahatim razbacivanjem novcem unuka razmetnog, a uzbuna oglašena čim su stariji vidjeli kako sam si kupio nešto što nije strip, a ni Politikin zabavnik.
“Zašto kupuješ te gluposti koje niti ne razumiješ, mogao si se otići ošišati, mogao si na sladoled, mogao si pojesti ćevape, te novce ti je baka dala...”, nada mladim mnome nadvila se kolektivna rodbina, strogo i zabrinuto mašući glavom, pitajući se kakva li to budućnost čeka tog malog raspikuću?
No, prekasno. Za mene povratka više nije bilo.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
