Vjerojatno (ni)sam bio pogriješio kad sam prvi Muzički Biennale Zagreb 1961. godine ispratio tezom u naslovu članka (Studentski list, br. 18, 1961.) da je on nesumnjiva - »afirmacija avangarde«!?
Usput budi rečeno, i to jedan od »materijala« što nedostaju u fotodokumentaciji izložbe »MBZ na kraju tisućljeća« (priređene ovih dana, kao prateća manifestacija u podršku prošlih Biennala, do ovoga 20.), jer kao da je manjkalo truda i volje provjeriti što su upravo tada pisali mlađi melomanski entuzijasti. Neka se ne kaže da je studentsko pisanje nevažno, jer bi to značilo otpisati upravo one koji svojom otvorenošću najprije mogu biti kvasac novih ideja (i u glazbi), a pogotovo bi bilo rugalica mlađariji koja danas hrli na biennalske izvedbe.
Kad smo 1963. godine u svibnju - Ante Stamać i moja malenkost - otišli u »Esplanadu« na poklonjenje Johnu Cageu (1912.-1992.), izvjesno je da nismo mogli biti potaknuti onime što smo učili u Muzičkoj školi, ponajmanje onim što smo mogli saznavati iz našega redovnoga glazbenog života i (da se ne ugrizem za jezik) iz naše tadašnje glazbene kritike. Posjedio je s nama John Cage - u društvu s nerazdvojnim Davidom Tudorom - kao da razgovara sa sebi ravnima, ali što je najbolje, u skladu sa svojim »Zen« pogledom na svijet, on ne bi ni bio mislio nešto drugo!
Već mi je tada bilo došlo ruku »Otvoreno djelo« Umberta Ecoa (iz 1962.), u kojemu je Cageova »Zen dijalektika«, u svoj njezinoj filozofsko-društvenoglazbenoj dimenziji ocijenjena kao iznenađujuća, provokativna i plodotvorna (to poglavlje »Zen i Zapad« bit će objavljeno u »Mogućnostima« br. 9., 1965. godine, u mojem prijevodu, dok jedino dostupni nam prijevod »Otvorenog djela« postoji od 1966. u jednom skandaloznom sarajevskom izdanju).
Majstor »meta-glazbe«, koji je odavno već bio prevladao sav obzor zapadnjačkoga muziciranja (»izmislivši« svoj glasoviti »preparirani glasovir« još 1938., a napisavši svoj nevjerojatni komad za ne-izvođenje još 1952. godine), prihvatio je mlade adepte kao da se po sebi razumije da shvaćaju sve što govori (premda su to bile »zen« doskočice s kojima se bilo teško nositi). I onda - je li? - nije važno što su 1961. godine črčkali neofiti Nove glazbe, a izložba je mogla biti okićena jeftinim tekstuljcima, iz kasnijih godišta i biennalskih sezona, u kojima su ili neupućeni reporteri masakrirali tu glazbu kao sajmišnu sprdačinu ili su cjelomudredni stariji kritičari s gospodske distance malo pomalo, dakle na kapaljku, propuštali tu glazbu u posvećeno stanište Dakako da jest, jer vidimo da je došlo neko takvo vrijeme u kojemu Nova glazba (i sve što ona podrazumijeva) više nikome ne može - ići na živce. Dvadeset biennalskih sezona 1961.-1999. - tijekom kojih su mnogi zanesenjaci sustavno propagirali sve moguće vidove onoga što se ubraja u novu zvučnost - od elektrofonske i konkretne glazbe do dekonstruiranja samoga smisla koncertiranja, kako je ovaj oponašao dobro uređeni građanski poredak - napokon je završeno (?) njezinim udomljavanjem u odobreni sustav vrijednosti.
Za laičku upotrebu rečeno, prihvaćanje Nove glazbe moglo bi se otprilike izjednačiti s javnim »razumijevanjem« tzv. apstraktnoga slikarstva, pa ako novopečeni skorojevići neće ići dotle da kupuju »djela« nekoga konceptualista (jer bi u nekom slučaju mogli na zid objesiti jedino njegovu »ideju«!), a onda su već svoje stanove okitili i do jučer neshvatljivim modernističkim slikarijama (jer im je protumačeno da je to također O. K.). »Apstraktna« glazba 20. stoljeća doduše nije milozvučna, pa nije pretjerano ni tražena, ali kad se shvati da poneko od nje može ipak »živjeti«, postaje razvidnije ako je i ona - tržišno vrijedna.
Dakako, teško je uopće ikome »normalnome« objasniti što je to »ozbiljno« u zaigranosti nedoraslih starčeka - kako su se neki od njih podičili svojim zvučno-slikovnim zvečkicama na izložbi »Media Scape 7« - ali na isti su način »plemeniti divljaci« u našem okružju do jučer reagirali pri pogledu na neko modernije slikarsko djelo (govoreći da bi i oni mogli tako nešto načrčkati). S druge strane, današnja »multimedijska« situacija već je toliko »odgojila« posebno nove generacije - odrasle u zvučno-svjetlosnome okružju »diskača«, u kojima glazbu »miksaju« kao na bilo kojem susretu avangardnih umjetnika - da će se na koncertu Nove glazbe malo tko začuditi kad izvođač opali dlanom po glasovirskim dirkama (a moguće i stražnjicom).
Svikli na šašava suzvučja svoje suvremenosti, podanici Nove glazbe ne smatraju takve »tonske grozdove« nečim čudnim ili stranim, odnosno neprimjerenim prebiranju po dirkama inače »dobro ugođenoga glasovira« (dok se do jučer ironiziralo da bi takve slučajne nakupine tonova mogao za glazbalom izvesti i bilo koji čimpanza). Nema ludosti koja već nije prihvaćena, što će reći da je s igranjem gotovo!? Jasno, svaka je glazba, pa i Nova, posao kao i svaki drugi (osim što je ponekad i umjetnost), ali možda je u svojim počecima i bila nešto drugo (kad su svi odricali da može biti umjetnost).
Dok je postojalo radoznalo tržište za sve novitete - a predosjećanje »skandala« upravo je nadražajno baš za malograđansku publiku Nova mu je glazba rado izlazila ususret. Ako ovo obrnemo, istine radi, provociranje publike, svikle samo na konvencionalne harmonije (da ne govorimo o koncertu, kao o slici poretka!), bilo je više nego (pod)svjesni upaljač mnogih duhovitih »pronalazaka«, kojima je trnoviti put novih glazbenika napokon stigao do pozicije vladajućega »establishmenta«.
Utoliko (mi) je lijepo pročitati da je nastup najdosljednijega »kejdžovskoga« sljedbenika u hrvatskoj glazbi, naime Silvija Foretića (koji već dvadesetak godina djeluje u Njemačkoj), oduševio prikazivače upravo svojom zaigrano-ironijskom prirodom, koja se već pomalo gubi u »konformizmu« Novoga zvuka. Kako mi je donekle poznata i draga ozbiljnost Foretićeve zafrkancije - pa nisam ga slučajno upravo u Vjesniku podržavao još 1966. godine! - čujem njegovu glazbenu ideju (i kad je ne slušam) kako odjekuje kao oproštajna pjesma »posljednjega Mohikanca«.
Sve ostalo je smrtno ozbiljni rad glazbenika »koji moraju od nečega živjeti«, a u ovom epohalnom biennalskome pohodu - u svitanje novog svjetskog poretka, koji nastupa paljenjem novog svjetskog rata - možda neki ipak osluškuju kako se dovršava i taj posao i Nova glazba i glazba uopće. »Krstareće rakete« su glazbala novoga tisućljeća!
