Agonija proračuna ili države

Ukidanje kave u Banskim dvorima i smanjenje državnog budžeta za milijardu kuna mogu se smatrati dobrodošlom demonstracijom političke volje da se u restrikcijama krene od sebe. Ali to apsolutno nije dovoljno.

Guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski od premijerke Jadranke Kosor traži oštar rebalans proračuna. Poslodavci također upozoravaju da je minimum rezanje rashoda za desetak milijardi kuna. Redizajn državnih financija, što bi ga Vlada danas trebala predložiti, iz više je razloga manjkav i neadekvatan.

Prvo, odluka o light rebalansu je problematična zato što se odgađanjem neminovnih radikalnih rezova nastavlja s uzaludnim trošenjem dragocjenog vremena. To će pojačati dramu koja Hrvatsku čeka s dolaskom jeseni: kada se u kratkom vremenu zgusnu drastične odluke, snaga bi se potresa mogla multiplicirati.

Sindikati već najavljuju izlazak na ulice i zahtjeve za prijevremenim izborima, ekonomski analitičari tvrde da će Kosor ujesen odlučivati o suzavcu i pendrecima kao mogućem nužnom sredstvu u obuzdavanju javnih prosvjeda.

Doajen sociologije Josip Županov tvrdio je da socijalna nezadovoljstva ne eksplodiraju kad je najgore, nego kad krene nabolje. Ali teško je reći što je za Hrvatsku gore: da se socijalni očaj zavalja ulicom ili da je cijela nacija paralizirana egzistencijalnim strahom.

Drugo, rebalans proračuna, detalji kojega su proteklih dana dospjeli u javnost, neće zadovoljiti ni minimalne zahtjeve koji bi se takvim zahvatom morali ispuniti. Minimum je stabilizacija javnih financija, odnosno usklađivanje potrošnje s raspoloživim mogućnostima. Iz Vladina prijedloga nije jasno može li Hrvatska upravljati financijama ili klizi u situaciju da ih više ne može obuzdati ni kontrolirati pa slijedi slom. Ali državni je proračun uvijek i mnogo više od pukog usklađivanja rashoda s prihodima. Može ga se smatrati sredstvom usmjeravanja ekonomskog i društvenog razvoja zemlje.

Dosadašnja je politika doživjela tešku havariju, ali rebalans proračuna to ne akceptira. Ostaje u starim shemama i mentalnim obrascima. Bez promjene strukture javne potrošnje, odnosno radikalne promjene ekonomske i razvojne paradigme zemlje, Hrvatska se nastavlja mrcvariti, ukopana u status quo, nesposobna za iskorak.

Treće, rebalans proračuna mora biti ne samo ekonomski održiv nego i socijalno osjetljiv i pravedan. Hrvatska se općenito doživljava kao duboko nepravedna država. Na državnoj su se sisi tovile razne klijentelističke skupine, od s vlašću povezanih tajkuna do na pola milijuna nabujalog broja branitelja.

Fiskalni je sustav u sličnom disbalansu: rad je jako oporezovan, oni koji žive od imovine nisu. Neke krezovski bogate kategorije uživaju poreznu poštedu. Za jesen najavljuje se kresanje plaća i mirovina. Razmišlja se o povećanju PDV-a, kao kontraprijedlog traži se uvođenje poreza na luksuz i imovinu.

Odluka nije samo ekonomske prirode. Državna politika mora zaštititi skupine koje su najveći gubitnici tranzicije a istodobno ne ubiti, nego ohrabriti uspješne i perspektivne. Proračun valja oblikovati tako da se teret krize pravednije rasporedi. Bez toga, njegova će prihvaćenost u javnosti biti nikakva. Hrvatskoj je nužan novi društveni dogovor, a ne tek krpanje budžetskih rupa.