Albumi godine

35. Kate Bush: ‘50 Words for Snow’

Kate Bush je s devetim studijskim albumom isporučila jedno od ambicioznijih ostvarenja u karijeri napučenoj velikim stremljenjima. '50 Words for Snow' suptilno je i intimno ostvarenje istodobno uokvireno s neskriveno epskim tendencijama. U pitanju je konceptualni zimski album na kojem dominiraju pjesme o snijegu i velikim ljubavima. Instrumentalno gledano duša albuma su međuigre klavira Kate Bush i bubnjara Stevea Gadda, dok sve ostale sintetske i organske orkestracije pomalo padaju u drugi plan. Vokalno gledano, Bush očekivano briljira stilskom i emotivnom širinom, no ono što čini album uspjehom je tematska hrabrost i nepokoravanje bilo kakvim suvremenim trendovima.


34. Wild Flag: ‘Wild Flag’

U Wild Flag su se sastale indie rock veteranke Carrie Brownstein i Janet Weiss iz Sleater–Kinney te Mary Timony iz Helium, a njihov prvi album vrlo je dobro izbalansirana mješavina višegodišnjeg iskustva i svježeg osjećaja novog početka. Povukavši utjecaje ne samo negdašnjih bendova, odnosno prepoznatljivog ženskog alter rock zvuka devedesetih nego i sviračke slobode post punk i novovalnih heroja poput Television ili Patti Smith, Wild Flag dobile su album koji je lepršav ali istodobno nakrcan energijom i još uvijek prepoznatljivo entuzijastičnim mladenačkim nabojem, jer, znamo svi, dame se niti ne pita za godine.


33. St Vincent: ‘Strange Mercy’

Treća ploča gospodične Annie Clark donosi prekrasne, suptilne, divne melodije na koje smo od nje navikli, no ovaj put unakažene distorzijom i krčanjem. Ništa čudno, 'Strange Mercy' je ljubavna ploča koja naginje na divlju stranu te češće pjeva o fizičkom i psihičkom nasilju nego o gugutanju mladih ljubavnika na klupici u parku. Stoga se zvuk 'Strange Mercy' savršeno preklapa s tematikom albuma, čineći ovo djelo najboljim u St Vincent pjesmarici.


32. Cults: ‘Cults’

Dream pop, eksperimental pop, kako vam drago, Cults su novi miljenici senzibilnijeg dijela indie pop publike, one koja recimo vrti doma i Beach House, Warpaint i slične junake odnosno junakinje. I ovdje je pravilnik ispoštovan do kraja: sneni vokali, zarazne melodije koje su često više pozadinske nego stavljene u frontu, muzika uz koju se lagano solo njišeš ili ljubiš s djevojkom pod velikim odmorom. Slatkasto, nepretenciozno, zarazno i dobro.


31. Mastodon: 'The Hunter'

Ovo je trenutak u kojem Mastodon prestaju biti heavy metal i postaju hard rock. Distorzija je manje, pjesme sporije toliko da se nađe i balada, puno je više groovea, a puno manje snage, nema živčanoze. Audioslave su se raspali ima već neko vrijeme, Queens of the Stone Age nema ni za lijek, a i malo su postali dosadni, Mastodon sad uskaču kao prava zamjena. Na petom albumu ponestalo im je elemenata (vatru, vodu, zemlja, zrak su potrošili na prethodnima) i nastupaju manje ambiciozno, bez nekog koncepta, samo jednostavne rock pjesme.


30. Fleet Foxes: ‘Helplessness Blues’

Prošlo je tri godine od hvaljenog prvijenca mladog folk benda iz Seattlea. 'Helplessness Blues' još je raskošniji i ambiciozniji, a možda čak i bolji. Vokalne harmonije nalik na Simon & Garfunkela i Crosby, Stills, Nash & Young ukalupljene su gotovo besprijekorno u sjetne, no osunčane aranžmane i modernu, reverbom i pokojim neobičnim detaljem poput free jazz saksofona u 'The Shirine/An Argument', prošaranu produkciju. Dakle na prvi pogled ništa se nije previše promijenilo ali se ovog puta izvedba čini podosta uvjerljivija i sigurnija.


29. Battles: ‘Gloss Drop’

Battles su u predsezoni izgubili glavnu zvijezdu Tyondaia Braxtona, čovjeka koji za ovu ekipu nije samo zabijao golove nego je istovremeno otvarao teren svojim kretanjem i opstruirao napade protivnika. Battles su odlučili da neće tražiti zamjenu svom nekadašnjem napadaču nego da će timskom igrom i paklenim ritmom uništavati oponente. Taktika im se isplatila – 'Gloss Drop' piči brže i bolje od 'Mirroreda', iako definitivno nije tako atraktivan.


28. Frank Ocean: 'Nostalgia'

Da nije bio uragana Katrina nikad Christopher Breaux ne bi otišao iz New Orleansa u Los Angeles i postao Frank Ocean. Da nije bilo one limunade Drakea, tko zna koliko dugo bismo još morali čekati na njegovu puno bolju verziju u obliku Oceanovog mixtapea 'Nostalgia', vrlo kul i modernog r'n'b-ja. 'Nostalgia' je, slično kao posljednji mixtape The Weeknd, puno jača od većine ovogodišnjih „pravih albuma“, ali i sušta suprotnost r'n'b-ju – iskreno, hrabro, neljigavo, puno snažnih misli. Vraća kredibilitet cijelom jednom žanru.


27. Apparat: 'The Devil's Walk'

Danas nema smisla ni pokušavati raditi inovativnu i originalnu glazbu koja bi bila suvremena bez da elektronika u njoj igra bitnu ulogu. To je naše vrijeme i tko hoće izraziti ovaj trenutak u vremenu promašit će ceo fudbal ako izostavi elektroniku. Apparat je dovde ostavio dva sjajna primjerka moderne cross-over elektronike. Na 'Walks' je virio u r'n'b, na projektu Moderat u gruvastičnost dubstepa, a ovdje je ruku pružio orkestracijama iz indieja ili čak post-rocka i izgradio jednu sanjivu kuću na adresi „pop-elektronika“. Jedan od albuma s najvećim potencijalom da završi kao soundtrack za film ili, khm, reklamu.


26. Wilco: ‘The Whole Love’

Kroz posljednjih 10 godina Wilco su postali, kako da kažem, dosadni. Vratili su se korijenima, opleli nemilice po americani i napustili sve ono što su izgradili sjajnim 'Yankee Hotel Foxtrotom'. Nije da tu nije bilo lijepih pjesama, ali nešto je nedostajalo. E pa to nešto se vratilo ovim albumom. Eksperimentiranje zvukom, zaigranost i uvijek prisutni pop senzibilitet na 'The Whole Love' su isplivali u punom sjaju, a Wilco su opet postali sjajan bend.


25. Chelsea Wolfe: ‘Apokalipsis’

Kada se album otvori s 22 sekunde krike poput one u primal/carnal onda znate da vas očekuje sirovo iskustvo. Chelsea Wolfe je kantautorica čija mračna eterična glazba priziva rana ostvarenja PJ Harvey ili Cat Power, samo nešto manje izravna u biranju riječi kad se radi o seciranju vlastite intime, ali jača na atmosferi čije se tenzije mogu rezati nožem. 'Apokalipsis' donosi sliku formirane autorske ličnosti i ne ostavlja prostora za razmišljanje, ovo je album koji gleda slušatelju i lice i izaziva ga da mu se ne svidi. Obavezna lektira za svakog ljubitelja mračnije glazbe od strane valjda jedine osobe na svijetu koja je u stanju napraviti da obrada The Strokes zvuči opakije od obrade Burzuma.


24. Gang Gang Dance: ‘Eye Contact’

Postoje malobrojni izvođači koji konstantno zvuče kao da su nekoliko godina ispred svog vremena, a Gang Gang Dance spadaju bez dvojbe u tu skupinu. Njihov zvuk iz albuma u album postaje sve konvencionalniji ali opet s druge strane znatno širi i gušći. Komadići koji tvore 'Eye Contact', četvrti i dosad najbolji album Gang Gang Dance toliko su raznovrsni, da bi se za očekivati moglo jedino i isključivo potpuni kaos. Međutim njihova sinteza nojzerske energije, odličnog baratanja raznim vrstama elektronske glazbe, korištenja world music naslijeđa na način koji nije ni senzacionalistički ni eksploatatorski i posljednje ali ne i najmanje važno, istančanog pop senzibiliteta toliko je kompaktna i znalački urađena da s lakoćom prelazi žanrovska ograničenja i definicije.


23. EMA: ‘Past Life Martyred Saints’

Počinje nježno, a do kraja prolazi kroz toliko različitih osjećaja da je teško zadržati koncentraciju. Lijepe je pjesme otpjevala ova gospođa na albumu koji je sladak koliko i gorak, smirujući koliko i histeričan, inovativan koliko i rustikalan. Kristalno jasan glas, čudesna igra zvukova, seksipil i krasne pjesme glavni su aduti ovog albuma, a ovo joj je tek prvi.


22. Tyler, The Creator: ‘Goblin’

Tyler ima 19 godina i živi kod bake, naizgled je posve običan adolescent s očekivanim rasponom interesa poput cura, droga i skejtanja. No, iza dječačke fizionomije i prividne infantilnosti krije se producent i MC koji je skupa sa svojim slično balavim kolektivom Odd Future u godinu dana temeljito prodrmao svijet hip-hopa. 'Goblin' je njegov drugi album i prvi službeno izdan. 'Goblin' je užasno teška i beskompromisna ploča, sat vremena paranoidne mizantropije prekinute natruhama iskrene melankolije te popraćene salvama politički posve nekorektnog crnog humora i iščašene, vrlo inovativne produkcije. Od ranog Eminema nije bilo ovako zanimljive i specifične MC figure, a nedavna odluka Sonyja da im osigura vlastitu etiketu s potpunom kreativnom slobodom pokazuje da bi Odd Future doista mogli biti čudnovata budućnost hip hopa.


21. M83: ‘Hurry Up, We're Dreaming’

Posljednjih nekoliko godina muzičari su se upustili u revitalizaciju osamdesetih, a nitko nije bio aktivniji od Anthonya Gonzaleza, vođe projekta M83. 'Hurry Up, We're Dreaming' je njegov najbolji rad, posveta djetinjstvu kakvu nismo vidjeli od Marcela Prousta, punu sinteva i moduliranih glasova i svih onih stvari koje će vas brzinski katapultirati u neko prošlo vrijeme. No 'Hurry Up, We're Dreaming' nije samo sonični vremenski stroj, ovaj album je prije svega odlično posložena skupina hitova kojoj će netko, sasvim sigurno, za 30-ak godina snimiti svoju vlastitu posvetu.


20. Giles Corey: ‘Giles Corey’

Postoje albumi koji ljudi žele podijeliti s drugima, ostvarenja koja grade mostove i nadasve oplemenjuju život. Ovo nije takav album. Ovaj je album – paket za preživljavanje. To je istina prije svega u slučaju samog autora Dan Baretta, čovjeka koji je, po svojim riječima, umjesto samoubojstva, odabrao snimiti eksperimentalni folk album težak poput života samog i pritom uzeo ime čovjeka kojeg su zakopali živog u 17. stoljeću pod optužbom da je vještac. Sa svojih 9 pjesama u 57 minuta Giles Corey je na trenutke mučno, iscrpljujuće iskustvo, tijekom kojeg je cijelo vrijeme slušatelju dano do znanja da ono nije tu zbog njega ali da je više nego dobro došao u njegov tužni, nadnaravni svijet.


19. Kurt Vile: ‘Smoke Ring For My Halo’

Kurt Vile najčešće pjeva o izležavanju, lijenosti i odmaranju, no konstrukcija njegovog četvrtog i najboljeg albuma sugerira kako je Vile jedan od najmarljivijih muzičara na planeti. Njegove naizgled jednostavne gitarske pjesme nakićene su elektronikom gurnutom u pozadinu, pažljivo složenom i preciznom, zakopanom ispod površine; elektronikom koja služi samo da istakne svirku i Vileov otezajući glas koji će vas šarmirati odmah na početku albuma. 'Smoke Ring For My Halo' je izrazito kompleksna ploča koja unatoč svemu ostaje nepretenciozna i pitka. Pjesme o izležavanju zaljubljenih parova ionako ne mogu zvučati drugačije.


18. Danny Brown: ‘XXX’

Nazalni glas Dannya Browna poprilično je specifičan, a ukoliko želite biti neodgojeni možete slobodno reći da malčice podsjeća na patku. No Danny Brown ne kvače bez veze; njegove stvari opisuju život teškog džanera iz Detroita kroz čije je tijelo prošla svaka ilegalna supstanca koja je zaobišla meksičko-američku granicu. 'XXX' je sjajna, životna ploča, puna divljih i neobičnih trenutaka koje Danny iznosi na pladnju, bez uvijanja, bez umatanja u celofan, iskrenih, istinitih i moćnih.


17. The Pains Of Being Pure At Heart: ‘Belong’

'Belong' jednako posuđuje od shoegazea s kraja 80-ih i alt rocka s kraja 90-ih, miješajući utjecaj u amalgam koji ne bi bio toliko zanimljiv da nema sjajnih pop pjesama koje će vam se zavući u uho već pri prvom slušanju.


16. Fucked Up: ‘David Comes To Life’

Fucked Up svakako ne odgovaraju pojmu standardnog punk benda, pa se tako u tu sliku ne uklapa ni njihov treći album zamišljen kao rock opera o čovjeku koji radi ljubavi postaje bombaš i potom prolazi krizu identiteta. Kroz 78 minuta i 18 pjesama, njihov monolitni napad s tri gitare i lavež vokalista Pink Eyesa na momente i nije lako izdržati, no s druge strane njihovo ambiciozno viđenje koncepta angažiranog i umjetnički osviještenog punk benda daleko je bliži ne samo Husker Du zvuku inteligentne buke iz osamdesetih, nego i stadionskom kaosu jednih the Who, čiju frenetičnu energiju Fucked Up oživljavaju daleko vjernije nego primjerice Green Day na posljednja dva albuma.


15. Washed Out: 'Within And Without'

Nikako da čovje shvati kako i zašto su sintovi ponovno postali cool i must-have ako želiš mističnu, a plesnu pop muziku. U biti nije ni važno, ali impresivno je kada njihovo pretjerano korištenje ne dovede do gomile zvukovnog kiča. Washed Out su pomoću njih doveli snenu elektroniku u naše uši i tijela. Složili su album na kojem se melodije probijaju kroz gustu maglu i gurkaju prema jasnoći, a sve kroz pjesme koje nikada neće biti hitovi izvan vaše glave.


14. Jay-Z and Kanye West: 'Watch the Throne'

Realno, malo tko je očekivao spektakularan album, jer suradnje ovakvih giganata rijetko rezultiraju čistim pobjedama i bivaju uglavnom za nijansu slabije od pojedinačnih albuma uključenih izvođača. No 'Watch The Throne' jako je dobra ploča i zvučna slika vremena u kojem su Kanye i Jay jedni od gospodara moderne pop kulture, a kada se oguli i sa strane baci sav hype oko izdanja, ostaje fina glazba. Od fantastične uvodne 'No church in the wild' do sjajne 'Made in America' (sa sve boljim Frank Oceanom), 'Watch The Throne' jak je album kojem se isplati vraćati.


13. Radiohead: ‘King Of Limbs’

'The King of Limbs' dočekan je neočekivano mlako za jedan Radiohead album, možda zato što je toliko beskrajno gust i napučen hiperaktivnom instrumentalizacijom koja kao da je tu da namjerno koči emocionalnu involviranost slušatelja. Svejedno, Radiohead posjeduju rijetku osobinu da ujedine hermetičnost i populizam na nekom nivou i da u najčudnijem, ekscentričnom raspoloženju pogađaju duh vremena, povezujući tim rijetkim darom milijune različitih jedinki u jednu pa makar i kratkotrajnu cjelinu pa čak i onda kad se čine emocionalno najudaljeniji od slušatelja, a s druge strane možda su im baš tad najbliži jer, naposljetku, ipak živimo u vremenu kada je distanciranost nova blizina.


12. Beirut: ‘The Rip Tide’

Nema i dalje previše oscilacija u katalogu Zacha Condona i iako će stari fanovi uvijek držati 'Gulag Orchestra' na vrhu, i nova ploča odlična je. Ponovo putujemo istočnom Europom, Mediteranom, ponovo se miješaju šansona, indie pop, nekakav sramežljivi etno i alter rock, i iako to uvijek na papiru zvuči malo pretenciozno, iz zvučnika svaki put izlazi sjajno. Beirut još uvijek ne znaju za promašaj u svom sada već finom katalogu.


11. Florence & The Machine: 'Ceremonials'

Florence and the Machine je i artistička, i grandiozna, i tendenciozna, i kičasta, i lako se moglo dogoditi da bude najantipatičnija i najneslušljivija muzičarka na svijetu, ali ona je uspjela (drugi put za redom) da ta njena art glazba bude vrlo pop, da taj njen ekscentrični nastup bude simpatičan i da pjeva o tim velikim temama kao što su ljubav, život, smrt i da uvijek kaže nešto. Vjerojatno naj-pop album s indie scene ove godine, 'Ceremonials' vrlo dobro može proći na mainstream radiju, a da ljude s indie scene ne bude sram. Florence Welch je poput rajske ptice, puna boja, ugrožena vrsta, treba je paziti...


10. James Blake: 'James Blake'

James Blakeov debi je nešto kao tok-misli album. Na jednom mjestu je pun zvukova, drugdje jedva da ima bas-liniju i nešto malo vokala, negdje je nježan toliko da bi i uspavanka zvučala kao himna, a odmah potom toliko intenzivan da izaziva epileptičan napad. Za muziku koja je nastala nakon dub-stepa SBTRKT i Katy B je ono gdje su ljudi pogriješili jer su ogolili tu glazbu do ničega, a 'James Blake' ono gdje smo dobili nešto novo i drugačije. U godini kad je puno toga najavljivano na engleskog klupskoj sceni i sve od reda je razočaralo, srećom se pojavio ovaj momak i spasio obraz tom otočiću na putu do Amerike.


9. Gil Scott-Heron and Jamie XX: ‘We're New Here’

Sada, kada je Gil Scott-Heron, stvarno jedan od velikana američke glazbe, preminuo, ovaj album dobio je ogromnu dozu mistike, nečeg neponovljivog i nedodirljivog. Jamie XX je, s druge strane, dobio priliku ucementirati svoju poziciju producenta koji je svjestan današnjih trendova, ali i tradicija i vrijednosti, koje njeguje sa svojim matičnim bendom The XX i podario nam je dubstep album koji više liči na originatore stila i vrlo brzo gotovo zaboravljene heroje poput, recimo, Burial, gotovo savršeno balansirajući između voodooa Gil Scott-Heronovih originala i neonske džungle u koju nas je Jamie namamio pritom totalno zasjenivši cijelu scenu. Ovoliko duše ima još samo par albuma izašlih ove godine.


8. Girls: ‘Father, Son, Holy Ghost’

'Father, Son, Holy Ghost' komotno je mogao biti snimljen prije 40 i kusur godina. Način na koji se istančani vokal Christophera Owensa isprepliće s vojskom flauta i gudača ne samo da podsjeća nego gotovo da kopira zlatno razdoblje popa s kraja 60-ih. Zašto su onda Girls sjajni? Zato jer se njihova druga ploča može mjeriti s najboljim radovima iz tog razdoblja.


7. Nicolas Jaar: 'Space Is Only Noise'

Kad se za nekoliko godina osvrnemo na dvijejedanaestu 'Space Is Only Noise' će biti jedan od albuma koji će i dalje zvučati aktualno, vjerojatno i aktualnije nego danas, iako nije riječ o nekom velikom ili kompleksnom albumu. Nicolaas Jaar nam nudi svoje viđenje senzibilnosti kroz vrlo sintetičku glazbu, pa čak i kad doda malo soula ili reggaea, ovo je opet elektronička glazba, zaigrana, slobodna, neopterećena, lagana, kao perce na vjetru (on svoju muziku zove blue-wave). Jaar je genijalac, treba ga uloviti sada, ovako nešto neće moći ponoviti.


6. Shabazz Palaces: 'Black Up'

Shabazz Palaces su nov bend sastavljen od starih članova. Njihov zvuk izvire iz glave Ishmaila Butlera koji je ranih 90-ih vodio Digable Planets, no unatoč godinama Shabazzi zvuče vitalnije od svih bendova na suvremenoj hip hop sceni. 'Black Up' je spomenik istraživanju i invenciji u vremenu kada je kopanje po roditeljskim pločama u potrazi za starim zvukom postalo uobičajena praksa, te se stoga ističe kao crna mrlja na bijelom zidu. Baš kako je to Ishmail zamislio.


5. My Morning Jacket: ‘Circuital’

Nakon možda i previše eklektičnog prethodnika 'Evil Urges', My Morning Jacket su se vratili s albumom koji njihov, reverbom okupani psihodelični rock predstavlja u pravom svijetlu. 'Circuital' nastavlja sveameričku crtu njihovih najboljih albuma 'It Still Moves' i 'Z'. Zasluga za to ne leži samo na prekrasnom falsettu Jima Jamesa, nego i na cijelom bendu koji demonstrira rijetku vještinu da tradicionalne glazbene idiome poput countrya i folka pretvori u pjesme kozmičkih dimenzija i vilinske ljepote, a koja uz to nije lišena i smisla za humor kako su pokazali u odličnom singlu 'Holding Onto Black Metal'.


4. The Weeknd: 'House of Baloons'

Bez sumnje aposlutno najhajpastije mixtape izdanje godine pripada kanadskom projektu The Weeknd i fantastičnom složencu pjesama poslaganom na 'House of Baloons'. Nezavisno objavljen, rasparčan na krilima urnebesno pozitivne galame s kužerskih blogova i mistikom obavijen uz svega nekoliko live nastupa i nepostojanja promotivnih alata, 'House of Baloons' veliki je ulazak na scenu za The Weeknd. Kao nekakav križanac sramežljivog indie plačljivka s jedne, te ogromnog pop križanca Princea i Michael Jacksona s druge strane, The Weeknd se svakim danom sve više doima kao najsvjetlija točka budućnosti pop glazbe. Ne šteti ni činjenica da 'High for this' i 'Wicked games' bez problema nalaze svoje mjesto među 10 najboljih pjesama ove godine bilo koje ozbiljnije liste.


3. Tom Waits: 'Bad As Me'

Tom Waits je jednostavno nesposoban snimiti loš album. Iako ga dugo nije bio, na 'Bad As Me' se opet ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Stilski šareniji, a sadržajno lakši od pomalo apokaliptičnog prethodnika 'Real Gone', 'Bad As Me' Waitsov je povratak konciznijim trominutnim formama i na momente atmosferom posjeti na legendarni 'Rain Dogs'. Waits živi u nekom svom filmu i ovaj je album mogao zapravo nastati u bilo kojem periodu njegove karijere, stoga bi mu netko mogao zamjeriti manjak novosti ili inovacija, no tako nešto je doista teško kad čovjek s takvom lakoćom istrese ovakav set pjesama.


2. Bon Iver: 'Bon Iver'

Iako se neki indie puritanci neće složiti, ipak je nepobitna činjenica da je za razvoj zvuka Bon Iver najzaslužnija suradnja njihovog lidera Justina Vernona s Kanye Westom na njegovom posljednjem, briljantnom albumu 'My Beautiful Dark Twisted Fantasy'. Dok je prvi Bon Iver bio intiman, krasan, pogrbljen, sramežljiv, ali i dosta začahuren i zatvoren, nova ploča je otvorena, velika, snažna i s konačnim osjećajem za ogromne i predivne pop melodije. Dok je na prvom albumu samo padao snijeg i u staroj brvnari je bilo hladno i depresivno, sada je u tu šumu došlo i malo sunca, izašlo se iz stare kolibe, pjeva se više punim plučima i ne gleda se isključivo u pod (u snijeg) već tu i tamo sugovornika u oči. Autor je konačno svjestan svog talenta i gdje ga sve taj talent može odvesti, ne boji se istraživati van okvira zadanih na prvijencu, iako bi neki stari die-hard fanovi voljeli da sve ostane kao nekada. Ovo je fantastičan album, ali i naznaka da od Bon Iver u budućnosti treba očekivati još puno toga lijepoga.


1. PJ Harvey: 'Let England Shake'

Kada ispod glazure interpretacije, aranžmana i produkcije slušatelj prepozna pjesmu, onu jednostavnu, ogoljelu i nadasve pjevnu, tada je riječ o pjesmarici godine. Kada se izvođač vrzma između nekolicine žanrova a da pritom ne gubi vlastiti identitet, riječ je o spoju urođene karizmatičnosti i kreativnog iskustva.
Kada mašta isplovljava u prvi plan, ispred sadržaja i fabriciranih standarda glazbene industrije, riječ je o umjetničkom potencijalu neke uzvišene senzacije.
Kada je u pitanju tradicionalno slabiji spol sa dvadesetogodišnjim imperativom glazbenog napretka u okvirima vlastite izražajne sintakse, riječ je o iznimnoj hrabrosti.
Kada multimedijalni projekt zaživi u svom punom sjaju, i nudi se percepciji konzumenata bilo kao cjelovita ili samo kao glazbena poslastica, kada iziskuje rafiniranu pažnju a ujedno i opušta, kada ga gledamo, slušamo ili čitamo, odvojeno ili istovremeno, riječ je o albumu godine.


INDIVIDUALNE LISTE:
Kruno Bošnjaković kruno@monitor.hr
1.Nicolas Jaar: 'Space Is Only Noise'
2. James Blake: 'James Blake'
3. Bon Iver: 'Bon Iver'
4. Florence & The Machine: 'Ceremonials'
5. PJ Harvey: 'Let England Shake'
6. Washed Out: 'Within And Without'
7. The Weeknd: 'House of Baloons'
8. Apparat: 'The Devil's Walk'
9. Frank Ocean: 'Nostalgia'
10. Danger Mouse & Danielle Luppi: 'Rome'
11. Mastodon: 'The Hunter'
12. Jay-Z and Kanye West: 'Watch the Throne'
13. Darkest Hour: 'The Human Romance'
14. Dredg: 'Chuckles and Mr Squeezy'
15. Tom Waits: 'Bad As Me'
16. Ghostpoet: 'Peanut Butter Blues & Melancholy Jam'
17. Shabazz Palaces: 'Black Up'
18. Doomtree: 'No Kings'
19. Jane's Addiction: 'The Great Escape Artist'
20. Gil Scott-Heron and Jamie XX: ‘We're New Here’


Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor@gmail.com
1. Shabazz Palaces: ‘Black Up’
2. Death Grips: ‘Exmilitary’
3. Black Lips: ‘Arabia Mountain’
4. Danny Brown: ‘XXX’
5. The Pains Of Being Pure At Heart: ‘Belong’
6. Girls: ‘Father, Son, Holy Ghost’
7. M83: ‘Hurry Up, We're Dreaming’
8. Wilco: ‘The Whole Love’
9. Kurt Vile: ‘Smoke Ring For My Halo’
10. Giles Corey: ‘Giles Corey’
11. St Vincent: ‘Strange Mercy’
12. Colin Stetson: ‘New History Warfare Vol.2 Judges’
13. Bon Iver: ‘Bon Iver’
14. Tom Waits: ‘Bad As Me’
15. Radiohead: ‘King Of Limbs’
16. Chelsea Wolfe: ‘Apokalipsis’
17. PJ Harvey: ‘Let England Shake’
18. Gang Gang Dance: ‘Eye Contact’
19. Battles: ‘Gloss Drop’
20. Fucked Up: ‘David Comes To Life’

Mario Grdošić mario.grdosic@gmail.com
1. Bon Iver: ‘Bon Iver’
2. My Morning Jacket: ‘Circuital’
3. Lil Wayne: ‘Tha Carter 4’
4. Jay Z and Kanye West: ‘Watch the Throne’
5. The Weeknd: ‘House of Baloons’
6. PJ Harvey: ‘Let England Shake’
7. Florence and the Machine: ‘Ceremonials’
8. Puscifer: ‘Conditions of my Parole’
9. Tom Waits: ‘Bad as me’
10. M83: ‘Hurry up, we're Dreaming’
11. Cults: ‘Cults’
12. Evanescence: ‘Evanescence’
13. Fleet Foxes: ‘Helplessness Blues’
14. Beirut: ‘The Rip Tide’
15. Mastodon: ‘The Hunter’
16. Apparat: ‘The Devil's Walk’
17. The Joy Formidable: ‘The Big Roar’
18. Tyler, The Creator: ‘Goblin’
19. Kate Bush: ‘50 Words for Snow’
20. Cut Copy: ‘Zonoscope’

Viško Laboš labosh33@gmail.com
1. PJ Harvey: ‘Let England Shake’
2. Me'shell N'degeocello: ‘Weather’
3. Felon: ‘Jasno, nečujno, a suvišno glasno’
4. Fai Baba: ‘Love SIKK’
5. Sea Lions: ‘Everything You Always Wanted To Know About...’
6. Georg Buchner & The Tiger Lillies: ‘Woyzeck’
7. Lucinda Williams: ‘Blessed’
8. Battles: ‘Gloss Drop’
9. Moon Duo: ‘Mazes’
10. Seven That Spells: ‘Acid Taking And Sweet Love Making’
11. Alone In Heaven: ‘Untitled/Azot’
12. Gil Scott-Heron and Jamie XX: ‘We're New Here’
13. Wild Flag: ‘Wild Flag’
14. Beastie Boys: ‘Hot Sauce Committee, Pt.2’
15. The Baseball Project: ‘Vol.2: High and Inside’

Ivana Markov casual.ivana@gmail.com
1. The Kills: ‘Blood Pressures’
2. Beirut: ‘The Rip Tide’
3. Girls: ‘Father, Son, Holy Ghost’
4. PJ Harvey: ‘Let England Shake’
5. Tom Waits: ‘Bad as Me’
6. The Mountain Goats: ‘All Eternals Deck’
7. EMA: ‘Past Life Martyred Saints’
8. Washed Out: ‘Within and Without’
9. Arhitecture in Helsinki: ‘Moment Bands’
10. Bill Callahan: ‘Apocalypse’
11. The Pains of Being Pure at Heart: ‘Belong’
12. Handsome Furs: ‘Soung Kapital’
13. James Blake: ‘James Blake’
14. My Morning Jacket: ‘Circuital’
15. Cults: ‘Cults’
16. Kurt Vile: ‘Smoke Ring For My Halo’
17. Fucked Up: ‘Davis Comes to Life’
18. St. Vincent: ‘Strange Mercy’
19. The Elected: ‘Bury Me in My Ring’
20. Lykke Li: ‘Wounded Rhymes’

Zoran Mišetić rockexpress@msn.com
1. Adele: ‘21’
2. The Black Keys: ‘El Camino’
3. Tom Waits: ‘Bad As Me’
4. Flogging Molly: ‘Speed Of Darkness’
5. James Morrison: ‘Awakening’
6. My Morning Jacket: ‘Circuital’
7. Pistol Annies: ‘Hell On Heels’
8. Rihanna: ‘Talk That Talk’
9. Brad Paisley: ‘This Is Country Music’
10. Kurt Vile: ‘Smoke Ring’
11. Fleet Foxes: ‘Helplessness Blues’
12. Big K.R.I.T.: ‘Return Of 4eva’
13. Tonny Bennett: ‘DUETS II’
14. Frank Ocean: ‘Nostalgia‘
15. EMA: ‘Past Life Martyred Saints’
16. Wild Flag: ‘Wild Flag’
17. Yuck: ‘Yuck’
18. Lady Gaga: ‘Born This Way’
19. The Roots: ‘Undone’
20. Orchestre National De Jazz/John Hollenbeck: ‘Shut Up And Dance’


Saša Nužda aadgbe@gmail.com
1. Atmosphere: ‘The Family Sign’
2. Gil Scott-Heron and Jamie XX: ‘We're New Here’
3. Gonzales: ‘The Unspeakable Chilly Gonzales’
4. Fucked Up’: ‘David Comes to Life’
5. Oranssi Pazuzu: ‘Kosmonument’
6. Boris: ‘New Album’
7. Midnight: ‘Satanic Royalty’
9. Today Is the Day: ‘Pain Is a Warning’
9. Alias: ‘Fever Dream’
10. Brutal Truth: ‘End Time’
11. KEN Mode: ‘Venerable’
12. Enablers: ‘Blown Realms & Stalled Explosions’
13. Will Haven: ‘Voir Dire’
14. Dub Trio: ‘IV’
15. Sole and the Skyrider Band: ‘Hello Cruel World’
16. OST ‘Sound of Noise’
17. Mr. Oizo: ‘Stade 2’
18. White Hills: ‘H-p1’
19. Chelsea Wolfe: ‘Apokalypsis’
20. Terra Tenebrosa: The Tunnels’

Karlo Rafaneli shiveringinstatic@gmail.com
1. Oneohtrix Point Never: ‘Replica’
2. Radiohead: ‘The King Of Limbs’
3. Clams Casino: ‘Instrumentals’
4. The Weeknd: ‘House Of Baloons’
5. Tyler, The Creator: ‘Goblin‘
6. Gang Gang Dance: ‘Eye Contact’
7. Giles Corey: ‘Giles Corey’
8. Chelsea Wolfe: ‘Apokalipsis‘
9. Groper: ‘A I A’
10. Kendrick Lemar: ‘Section 80’
11. Pinch & Shackleton: ‘Pinch & Shackleton’
12. Kode9 & Spaceape: ‘Black Sun’
13. Shabazz Palaces: ‘Black Up’
14. Kate Bush: ‘50 Words for Snow’
15. Wilco: ‘The Whole Love’
16. Nicolas Jaar: ‘Space is Only Noise’
17. Danny Brown: ‘XXX’
18. Bon Iver: ‘Bon Iver‘
19. Tom Waits: ‘Bad As Me’
20. Liturgy: ‘Aesthethica’