Redatelj po ukusu publike: Pedro Almodovar
Pedro Almodovar jedna je od najintrigantnijih autorskih osobnosti ne samo španjolske nego i europske kinematografije. Svaki njegov film uvijek je nov izazov, tematska provokacija i autorska inspiracija koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Tako je bilo i u Cannesu ove godine gdje je Almodovar s filmom »Sve o mojoj majci« do zadnjeg trenutka bio najveći favorit, a na kraju je osvojio Nagradu za režiju. Zanimljivo je da je premijera njegova prvog igranog filma stjecajem okolnosti povezana s rođenjem španjolske demokracije. Zato ne čudi što Almodovar uvijek spominje španjolsku demokraciju kao jednu od ideja vodilja svoje karijere. Tako je i u Cannesu Nagradu za režiju posvetio španjolskoj demokraciji.
U svakom slučaju, nakon tog prvog filma »Pepi, Luci, Bom...« film postaje Almodovarov život. Njegovi filmovi postaju kultna odrednica mnogobrojne publike, a on jedan od vodiča novog vala europskog filma, u kojem duhovitost, cinizam, kritičnost i karikiranje situacija postaju glavnom odrednicom stila i dijaloga, uz, dakako, ženske likove bez kojih se Almodovarovi filmovi ne mogu ni zamisliti. »Matador«, »Žene na rubu živčanog sloma«, »Atame«, »Kika«, »Cvijet mojih tajni« – samo su neki od naslova kojima je Almodovar osvojio svijet.
U Cannesu je ponovno bio u središtu pažnje s filmom »Sve o mojoj majci«, još jednom tipično njegovom pričom iz nepredvidljiva, tajnovita, magična ženskog svijeta. Ipak, dobio je samo nagradu za režiju, iako je zaslužio i Zlatnu palmu. No, to Almodovara nije pokolebalo u optimizmu i vjeri u posao kojim se bavi. Evo i nekih njegovih razmišljanja o filmu »Sve o mojoj majci»:
– Ime filma »Sve o mojoj majci« nastalo je iz imena glasovitog filma »Sve o Evi« J. L. Mankiewicza. Njegov film bavio se između ostalog ženama i glumicama. Ženama koje su u stanju izdavati, lagati jedna drugoj bez obzira gdje se nalazile, u teatarskoj garderobi, ili bilo gdje drugdje. U filmu »Sve o Evi« muški likovi ne znače mnogo, možda tek lik Georgea Sandersa koji igra kritičara. No, on mi više djeluje u tome kao sublimacija svega, neka vrsta aseksualne glume i gotovo je svejedne igra li taj lik žena ili muškarac.
– Glumice i žene nisu samo središnji dio ovog moga filma, premda im je posvećen film »Sve o mojoj majci«, posebno glumicama koje su u karijeri igrale likove glumica. Uvijek sam bio privučen filmovima koji su u sadržaju prikazivali svijet filma, pri tome ne mislim na filmski jezik i stil nego doslovno na filmove što su prikazivali živote i međusobne odnose glumaca, redatelja, pisaca, producenata, dakle, ljudi koji su živjeli od filma. A mene osobno najviše su privlačile glumice, od kojih posebno tri: Gena Rowlands u »Opening Night«, Bette Davis u »Sve o Evi« i Romy Schneider u »L'important c'est d'aimer«. Svaki od ta tri filma gotovo da pruža osjet dima, alkohola, dešperacije, ludila, želje, nade, frustracija, vitalnosti, svega što sam pokušao unijeti i u likove svog filma.
– Ženska gluma je – kaže Almodovar – nešto posebno i nemjerljivo, posebno kada je riječ o običnim ženama, ne glumicama. To kako su žene u stanju blefirati, zavaravati, lagati, to nitko drugi ne može. Još iz djetinjstva su mi ostale uspomene na žene u mojoj obitelji koje su se posebno isticale tim svojim sposobnostima, po kojima su bile daleko ispred muškaraca. Prije 40 godina kada sam tamo živio, La Mancha je bila poznata po svom machizmu, muškarcima koji su zapovijedali i diktirali stil i način života. No, već tada su žene znale »što rade«, tiho sa svojih mjesta povlačile konce po svojoj želji, premda dopuštajući muškarcima da misle kako sve o njima ovisi. Zato ne čudi što je Garcia Lorca jednom rekao da je »Španjolska uvijek bila zemlja velikih glumica.«
