Ante Kostelić: Janicu ne morate hvaliti, ali je barem podržite

GARMISCH-PARTENKIRCHEN - Ante Kostelić, otac i trener naše skijašice Janice, zaista je vrlo zanimljiva i veoma pričljiva osoba. No, to nije otkriće, javnost ga je već imala prilike upoznati... Njegov žestoki temperament i ekstrovertiranost malo koga ostavljaju ravnodušnim. Štoviše, čovjek svaki put nakon razgovora s Kostelićem iznova ostane zatečen načinom prezentacije njegovih stavova. Evo kako je, primjerice, novinarima pokušao objasniti da bi prema Janici trebali biti malo tolerantniji: - Najlakše je na nekoga se naljutiti.

Uostalom, i mene ona zna prilično iznervirati, i to u tolikoj mjeri da mi dođe da je "flisnem". Ali, jasno je da to ne mogu i neću učiniti, jer to nije rješenje.

Jest, imam i ja razloga ljutiti se na nju, pogotovo kada se počne previše zafrkavati. Ne mislim tu na zafrkavanje kod skijanja, nego na ona u stilu "hoću jesti, neću jesti..." Ima ona neke svoje "štoseve". Nije idealna, ponekad zna biti i bezobrazna i normalno je da me takve stvari zaista razljute. Ali to ne znači da je trebam tući. Moram paziti na nju! Slično je i s novinarima. Ona je premlada da biste se na nju ljutili. A i preuspješna je... Ona je, ne zaboravite, kraj svih tih svojih uspjeha i dalje mlada, ima 19 godina! Nije joj lako... Zapravo, jedino joj je lako skijati. Ali, nije joj lako čitati kako je nazivaju autsajderom.

Ante Kostelić ovakvom retorikom nastoji smiriti atmosferu nakon kraćih nesuglasica s dijelom medija. Uostalom, njegove riječi imaju logike i teško je na njih ostati hladan. Osim načina na koji prezentira svoja razmišljanja, dojmljiva je i brzina kojom to čini... Bila bi zanimljiva kompjuterska simulacija na kojoj bismo mogli paralelno pratiti Janičinu brzinu na skijama i Antinu na jeziku. I onda netko govori da novinari stvaraju pritisak Janici... Kakav li je tek psihološki pritisak na njima kada moraju "loviti" Antine izjave!? Drevnim načinom - papirom i olovkom - to je gotovo nemoguće, a i kasetofonu je teško pratiti. Ipak, ta spravica barem ima funkciju "stop"... No, šalu na stranu, Antu je zanimljivo slušati i ne treba ga prekidati. Osim toga, mnogi tvrde da je njegov karakter najvažniji čimbenik Janičinog puta ka vrhu.

Priču o većoj toleranciji spomenuo je u Garmisch-Partenkirchenu, nakon Janičine osme uzastopne pobjede u slalomu za Svjetski kup ove sezone.

Ona je utrku ocijenila kao najdražu jer ju je, kaže, izborila unatoč velikom psihološkom pritisku. Sličnog je mišljenja i otac Ante.

– Je li meni najdraža? Pa, mogu reći da je. Janica je bila bolesna, zašla je u manju psihološku krizu, svi su joj se rugali, a opet je pobijedila. Možda mi je zato ova pobjeda tako draga.

- Ipak, čini nam se da je posebna radost bila u Sestrieru, kad je pobijedila iako je prvu vožnju završila na 10. mjestu.
– Je, ono je također bilo posebno. Ma, teško je zapravo govoriti koja nam je utrka najdraža. Bit će još takvih pobjeda. Ova nam je draga zato što je Janica bila u krizi, mučila ju je i ozljeda koju je zadobila na probnom spustu na Svjetskm prvenstvu. Sve je bilo dobro do tog probnog spusta. Tada se ozlijedila, a to prvog dana nismo ni znali.

Osjetilo se tek dan kasnije... Spust je vozila dobro, ali ju je u slalomu to počelo smetati. No, neću reći da je zbog toga pala. Nije! Pala je zato što je pretjerala s ritmom vožnje. U onom drugom slalomu to ju je već smetalo, posebno u jednom zaokretu.

- Što vas je tada najviše zasmetalo u medijima?

- Naslov u jednim novinama. Pisalo je "Od zlata do autsajdera"! To je zaista bilo bezobrazno! Ona nikako nije autsajder. Ne može biti autsajder netko tko vodi u Svjetskom kupu! Ako, primjerice, svjetski prvaci u nogometu odigraju jednu utakmicu lošije, znači li to da nemaju pojma? Francuzima nitko ne može reći da nemaju pojma... Janica se uvukla u sebe, tada je bilo govora o tome kako više ne bi skijala... Stvorio se pritisak. Ako već imamo takvu sportašicu kao što je Janica, trebamo je podržati. Ne kažem da je treba hvaliti, samo je treba na neki način podržavati.

Iako, psihologija kaže da žene treba hvaliti. Dečke ne toliko... Renate Götschl je, eto, triput pala, a novine su pisale "to je peh, bit će bolje..." A kad je Janica pala, svi su skočili, a uza to je bila i "nacionalna sramota" što nije nastupila u veleslalomu. Gledajte, ja sam kao čovjek samo napadač, ja se čak i ne znam braniti. Dok sam bio rukometaš, pozabijao sam silne golove, bez obzira što sam ovakav kakav jesam - mali. Kad god je riječ o taktici, ja sam uvijek za napad, i to 100 posto. Tako je, jasno, i u skijanju. Ali, tada u veleslalomu nismo mogli u napad, jer je Janica imala veliki hematom. I ona i ja smo htjeli da nastupi, ali smo odustali nakon konzultacija s liječnicima.

- Jeste li zaista osjetili da je taj nastup na SP javnost ocijenila kao neuspjeh?

- Za nas je to bilo tek jedno neuspješno razdoblje. Ali, ne zbog rezultata.

Pojavile su se ozljede, uslijedio je psihološki pad i zbog tih detalja to razdoblje smatramo neuspješnim.