Ante Tomić: Država stvorena za ugodu velikim i malim lopužama

Dobro je i pravedno, milostivo i kršćanski biti na strani slabijih, braniti sirotinju, a napadati bogate, bešćutne poslodavce i agresivni kapitalizam. Ipak, teško je uvijek ostati kod ovakvog stava.

Gledam li televizijski kviz i natjecatelj je, na primjer, neki Goran iz Križevaca, pedeset dvije godine, umirovljenik, ja se uvijek malo štrecnem. Kako se dogodilo da je taj Goran iz Križevaca, nasmijan, razgovorljiv, zdrav kao jabuka, već u pedeset i drugoj u penziji? Gledam ga dok se nervozno meškolji nad ponuđenim odgovorima i pokušavam zamisliti njegov život.

Čitavo se jutro on vuče u papučama po kuhinji, prije nego oko podne ritualno obiđe kafić i kladionicu, i nema drugog posla nego da se na nula-šest-nula telefone prijavljuje na kvizove. Kada se u Sjedinjenim Državama snimi film o nekome takvom, o čudaku neradniku, koji šeta u frotirskom kućnom ogrtaču, a jedino što ga zanima je kuglanje, to postane kultna komedija.

Lažljiva bagra

U nas je, s druge strane, valjda svaki četvrti radno sposoban građanin sličan zgubidan. Ne prođe zaista ni jedan jedini tjedan, a da u Milijunašu ili Najslabijoj karici ne nastupi neki Veliki Lebowski iz Križevaca.

Što god mislili o bešćutnim poslodavcima i agresivnom kapitalizmu, ova zemlja puna je bitangi s penzijama i lijenčina na višegodišnjim bolovanjima, sasvim besramnih tipova koji su vezom ili mitom sebi iskemijali neki sitan, ali redovan prihod, dohvatili se kruha bez motike i žive neki tužan i besciljan život. Vrlo često budu ogorčeni.

Gledaju u novinama neke lopove menadžere na jahtama i jedino psuju policiju, državnog odvjetnika, Vladu i predsjednika, deru se kako je u nas sve trulo i pokvareno. Sistem im je kriv za sve.

Sistem je, naravno, kriv. Državni sistem uvijek je pogrešan, ali ja se gdješto ne mogu oteti dojmu da je upravo ovaj i ovakav, kriminalni sistem upravo ono što je većina nas željela. Već prema ambicijama, napravljen je da ugodi i velikim i malim lupežima, i onima koji će ukrasti milijarde i onima koji će se zadovoljiti s nekoliko nezasluženih tisuća mjesečno. Nije sistem zaista loš samo zbog bogatih i moćnih. I bogati i siromašni često budu ista lažljiva bagra.

Poznata istina

Prije nekoliko dana objavljen je izvještaj Svjetske banke, koji je čisto užasnuo našu javnost, a koji zapravo sadržava istinu koja nam je svima dobro poznata. Bolno je tek da smo od drugih, na papiru, crno na bijelo pročitali da su hrvatski radnici nekvalificirani i ne žele raditi, nego uživaju u povlasticama i novcu države. Onaj koga je ovo iznenadilo, vjerojatno je neki slijepac kojemu je promakla popunjenost ugostiteljskih lokala u radnom vremenu.

Ako nemate društva, od devet do pet u svakom ćete kafiću naći jednoga Velikog Lebowskog duboko zamišljenog nad listićem s kladioničkim tipovima.

Renesansne osobe

On je tipičan hrvatski radnik, u penziji ili na bolovanju, borio se “za ovu državu” i stravično je nesretan kako je ona ispala. Da je znao kako će biti, nikad ne bi uzimao pušku. Ili bi možda čak prešao četnicima. Za gospodu iz Banskih dvora i s Pantovčaka on ima samo najgore uvrede, za ovo što su napravili u prosvjeti i zdravstvu, pa ovo sranje s brodogradilištima, pa ovo s poljoprivrednim zemljištima, pa prodaja banaka, pa Hajduk, pa tržište vrijednosnih papira, pa domaća kinematografija, pa prometna signalizacija, pa cvjetanje mora, pa Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji...

Zateknete li se u razgovoru s tipičnim hrvatskim radnikom, oko jedanaest prije podne, na četvrtoj kavi s toplim mlijekom i smeđim šećerom, ugodno vas iznenadi kako je on široko obrazovana, renesansna osoba s mnogim zanimanjima.

Materijal za knjigu

Čovjek se u sve razumije, sutra bi ga mogli staviti da upravlja Željezarom Sisak, Hrvatskim telekomom, Institutom građevinarstva Hrvatske ili Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog. Ne bez stanovite bojazni, još samo čekam da me upita što ja radim.

“Pa ja sam novinar”, odgovorim mu sramežljivo, “a pišem i knjige i filmske scenarije”.

“Knjige?!”, vikne on razdragano. “Eh, doći ćeš ti jednom k meni da ti ja ispričam svoj život. To je materijal za knjigu. A mogao bi se i film snimiti. Ozbiljno ti govorim. Ti samo sjedi i piši šta ti ja govorim i to će se prodati... Ih! Da podijelimo pare fifti-fifti, mogli bi i ti i ja živjeti od toga.”

Vlast na jedan dan

Kako sam i ja dokona i lijena osoba koja provodi mnogo vremena u kafićima, često se zateknem u razgovorima s ovakvim ljudima. Majke mi, ne prođe tjedan da mi jedan od njih ne ponudi da napišem bestseler po njegovu životu i da se i on i ja od toga obogatimo.

Dođem li, međutim, sutradan, on je već zaboravio na mene. Odrekao se našeg partnerstva. Vidim za susjednim stolom kako se s nekim liječnikom urologom dogovara o otvaranju privatne klinike. Kasnije od konobara saznam da je Lebowski zapravo tapetar, ali nikada nije radio taj posao. Ne bi znao štof na stolici promijeniti.

Naši su ljudi u zastrašujućem postotku takvi nekakvi nesretnici, tragično razapeti između mogućnosti i ambicija.

Kivni su na sve i svakoga i žude da njima netko samo jedan jedini dan da vlast, a da se to zaista nekim slučajem i dogodi, oni vjerojatno ne bi ustali prije podne.