Što je to BBS? Eh, vjerovali ili ne, postojalo je doba kada još nije bilo Interneta. Računala su bila poprilično samodostatni uređaji, nesvjesni svoje okoline. Nije bilo web surfanja, nije bilo chatanja, nije bilo mnogo stvari koje modernu IT tehnologiju čine tako nezamjenjivim alatom. Dapače, i nabavka softvera bila je problematična, pa je često jedini način nabavke nekog zanimljivog programa bio – piratluk.
No, nekim entuzijastima to nije bilo dovoljno. Nedostajao je kontakt sa drugim živim bićima, svojevrsni digitalni radioamaterizam. Tehnologija je postojala – u najmanju ruku, poznati su bili terminali koji su se telefonskom linijom ili posebnom paricom vezali na udaljeno mainframe računalo. Entuzijasti, dakle, nisu trebali puno toga novoga izmisliti. Svatko je imao telefon, dakle način za komunikaciju je već tu. Prvi modemi bili su komercijalno dostupni, pa iako je njihova brzina bila komično mala za današnje pojmove (75, 150, 300bps – za broj znakova u sekundi podijelite broj sa deset), omogućili su udaljenu komunikaciju kućnog 8-bitnog računala sa nekim drugim (često jednako tako kućnim) računalom.
BBS, Internet za e-fosile
Ubrzo zatim pojavili su se prvi pravi BBS-ovi. BBS je bilo mjesto digitalnog okupljanja entuzijasta. Imao je, istina, tekstualni prikaz, kasnije “obogaćen” ANSI grafikom . No, glavna stvar nije bila grafika, već mogućnost komunikacije: BBS je imao privatnu poštu, forume, online chat i mogućnot razmjene datoteka; zapravo, gotovo potpunu temeljnu funkcionalnost Interneta. Sve ove ljepote koje danas uživaju mladi širom svijeta imali smo i mi e-fosili, davno prije nego je Internet u Hrvatskoj uopće bio dostupan. Ako vas nije smetalo tekstualno sučelje i visoki telefonski račun. Usput, želite li uživo isprobati kako je to nekad izgledalo, pogledajte ovdje.
Povećanjem interesa za BBS sustavima pojavila se i želja za umrežavanjem istih, kako bi pretali biti otoci i povezali se u jednu veliku virtualnu zajednicu. Tako je i u Hrvatskoj nastalo nekoliko BBS mreža, a najveće dvije bile su CroLink i CroNET (a obje su bile povezane u globalni Fidonet). U vječnoj zavadi koja je mreža bolja, gdje ima bolje ekipe i koji BBS-ovi nude bolje ANSI online igrice. Ah, ta davna vremena prkosne mladosti! ;-)
Svaki veći hrvatski grad u to doba imao je barem jedan BBS, a bilo je i nešto “underground” mjesta na koje pošten BBS-er nije zalazio (jednom ću ipak morati priznati te tamne stranice moje mladosti...). Koliko je stvar bila ozbiljna pokazuje i činjenica da je u to doba tek propupali časopis BUG imao vlastiti komercijalni BBS – BUG BBS u Zagrebu, koji je jedno vrijeme čak imao i podružnicu u Bjelovaru!
Mlad, podjednako djetinjast, tek nešto iskusniji
Nekako u to vrijeme počeo sam pisati za BUG i dokopao se BBS-a. Lijepo, krasno. Užitak u chatu na BBS-u sa nekoliko telefonskih linija, luda ekipa sa ludom spikom, repozitorij datoteka, ali prije svega – komunikacija. Komunikacija sa poznatim i nepoznatim ljudima na različitim stranama Hrvatske. Ekipa iz Osijeka. Ekipa iz Rijeke. Ekipa iz Splita. Nešto dosad neviđeno – svi sjede doma u svojem gradu, a svi na okupu! On-line (na BBS-u) i Off-line druženja (uživo). Nešto od toga ostalo je po prašnjavim zakucima Interneta (Google će vam pomoći pronaći stvari).
U to doba dvaneastogodišnjak iz prethodne priče zamjenio je znamenkama mjesto i postao dvadesetjednogodišnjak. Mlad, podjednako djetinjast, tek nešto iskusniji.
Nije mi trebalo mnogo vremena da počnem razmišljati o BBS-ingu u širem kontekstu. Kako je to bilo turbulentno ratno doba, palo mi je na pamet kako bi iskustvo udaljene komunikacije moglo biti izvrsna stvar za vojne invalide iz Domovinskog rata koji su prošli sa najtežim posljedicama. Ideja je u današnje doba posve jednostavna i samorazumljiva, jer društvene mreže dio su bića modernog čovjeka, ali prije petnaestak godina bio je to sveopći misterij.
Računalnom komunikacijom invalid se pretvara u zdravu osobu
Ideja, ponovo, u suštini krajnje jednostavna: invalid u kolicima suočen je sa drugačijom percepcijom života u odnosu na zdravu osobu. Osim vlastitog problema prihvaćanja svog tjelesnog stanja, invalid se mora nositi i sa promjenom stava okoline; namjerno ili nenamjerno, zdrava okolina osobu u kolicima smatra manje sposobnom, pa se često prema invalidnoj osobi ponaša previše zaštitnički, nastojeći pomoći i kad je to potrebno i kad nije. Prezaštitnički odnos prema invalidnoj osobi na neki je način uvredljiv po invalida, jer se potcjenjuje samostalnost invalidne osobe, a time indirektno vrši i agresija na njegovo dostojanstvo. To, dakako, ne mora uopće biti svjesna akcija zdrave osobe (kao što najčešće i nije, niti u njoj ima imalo loše namjere), ali svejedno invalidnu osobu stavlja u poziciju da mora braniti vlastito dostojanstvo i dokazivati da nije baš toliko obogaljena, k vragu!
Kako riješiti to imanentno u odnosu zdrave osobe i invalida? Jednostavno, onemogućiti zdravoj osobi da percipira tjelesno stanje invalida! Potpuno jednostavnim, relativno jeftinim i elegantnim uvođenjem komunikacije pomoću računala, invalidna osoba odjednom gubi tu auru opće invalidnosti i u trenutku biva pretvorena, u očima sugovornika, u potpuno zdravu osobu!
Invalid koji se prijavi na BBS i tamo krene razmjenjivati poruke, sudjelovati u chatovima i forumima, tko će ikad znati kako je taj čovjek u kolicima? Naprotiv, ostatak ekipe u startu će ga prihvatiti kao njima ravnu osobu, bez ikakvih tjelesnih nedostataka, jer kroz elektroničku komunikaciju tjelesni se nedostaci ne vide. Otprilike jednako tako je i danas, na Internetu – jeste li u potpunosti sigurni da baš nikad niste komunicirali sa osobom koja ima teško tjelesno oštećenje, koja je na neki način invalid? Jeste li sigurni da baš nikad niste komunicirali sa slijepom osobom? Sa gluhom osobom?
“Nezgodno” ime i prezime
Moja je ideja bila u tu priču udaljene, fizički agnostične komunikacije, ubaciti invalide iz Domovinskog rata – ljude koji su stradali na bojišnici i ostali u kolicima. Ljude kojima se život preko noći promjenio i koji su naglo suočeni sa depresijom i sažaljevanjem okoline. Dati im ponovo mogućnost da sa drugim ljudima komuniciraju “na ravnoj nozi”, pri čemu ih nitko neće sažaljevati jer su u kolicima, već naprotiv – bit će prihvaćeni kao posve ravnopravni, tjelesno potpuno zdravi sugovornici, kojima ne treba sažaljenje, značilo je to dati im ekspres kartu nazad u normalan svijet, među ljude koji neće primjećivati kako su oni po ičemu različiti.
Dajmo, dakle, invalidima računala i modeme, neka komuniciraju sa okolinom, neka se ne zatvaraju u ljušture (samo)sažaljenja, dajmo im sredstvo koje će ih ponovo učiniti ravnopravnim sugovornicima! (a istovremeno dajmo im i mogućnost da šire krug poznanstava unatoč svom hendikepu)
E, ali postojao je tu jedan sitniji problem. Valjalo je organizirati akciju koja bi na neki način prikupila i distribuirala računala i modeme invalidima. Imao sam tek dvadesetjednu godinu, premalo da bi me itko ozbiljno shvatio. Osim toga i “nezgodno” ime i prezime.
No, znao sam tko će me shvatiti. Ispričao sam tu priču dr. Josipu Šimičiću koji je i sam bio BBS-er i koji je, igrom slučaja – vezan uz kolica. Tko će me shvatiti, ako ne on? Da ne duljim, Josipu se moja ideja svidjela i odlučio si je dati truda. Kontaktirao je znane i neznane, prijatelje i stranačke kolege, i nakon nekoliko mjeseci napora konačno se pojavio plod njegove upornosti: “BBS za invalide Domovinskog rata”. Bila je to nestranačka humanitarna akcija kojoj su blagoslov dali tadašnje Ministarstvo znanosti i Ministarstvo obrane. Priča nije ostala samo na dva slova, pa je veliki obol dao i dr. Mario Essert, koji je sa svojim studentima skupljao i dijelio računala i modeme, te korisnike učio komunikaciji na BBS-u.
Tvrtke su davale računala, modeme smo kupovali
Stvar je krenula relativno dobro: kontaktirali smo tvrtke i molili ih za otpisana računala, tada u rangu 286 i ponekog 386 – već tada nedovoljno jaka računala za ozbiljan posao, ali posve dostatna za komunikaciju sa BBS-om. U zamjenu za doniranu otpisanu opremu, tvrtka bi dobila zahvalnicu. Modeme smo morali kupovati jer su u to doba bili prava rijetkost i malo koja tvrtka je uopće čula za tako nešto, kamoli da ima otpisanih. Računala smo “sređivali”, uparivali sa modemima, pa odnosili u domove najtežih invalida Domovinskog rata. Podučili bismo ih komunikaciji, pomogli u prvim koracima i zatim – ostavili da se sami snalaze. Neki se nisu pretjerano impresionirali. Neki su bili oduševljeni. Ja sam upoznao jednog vrlo dragog čovjeka, Josip je jednom teško bolesnom branitelju pružio nekoliko kratkih mjeseci životne radosti dok je sa kćerima provodio svoje posljednje dane uz donirano računalo.
(dan danas me nešto stisne kad se sjetim te priče...)
I, sve bi to naravno bilo divno i krasno da ne živimo u Hrvatskoj. Tzv. “idilični” dio priče trajao je negdje oko pola godine. U to vrijeme nije bilo vanjskih uplitanja u naš rad, pa je i zadovoljstvo bilo maksimalno. No, kako i sam Josip navodi na (arhivi) starih stranica, u nekom trenutku iz nekog meni posve nejasnog razloga državne institucije koje su obećale stati iza projekta počele su se povlačiti. Na vrlo čudne načine. Ministarstvo obrane, primjerice, u jednom trenutku tražilo je od Josipa da vrati zahvalnice, pod izlikom kako su dobili nekakve štake kao humanitarnu pomoć, pa im trebaju te zahvalnice jer nemaju drugih?!?!
Zavlačenje i izmotavanje Ministarstva
Ministarstvo znanosti obećalo je deset brzih modema (“za naše branitelje samo najbolje!”), no kad sam osobno, nakon par mjeseci zavlačenja, otišao na razgovor po tom pitanju, dočekalo me izmotavanje u stilu “čujte, znate li koliko humanitarnih udruga nas traži modeme (teško ijedna u to vrijeme!, prim.a.), pa gdje bismo došli kad bismo svima dijelili modeme...”
No, to izmotavanje nekako bi se i podnijelo, ali miješanje je postajalo sve drskije i drskije. Ispočetka smo imali slobodu u izboru osoba kojima smo dijelili opremu, no kasnije je postavljen zahtjev da smijemo dijeliti isključivo prema “listi prioriteta” koju je sastavilo i uputilo neko tijelo. Lista prioriteta pokvarila je priču. Više tu nisu bili samo invalidi u kolicima, za čiju rehabilitaciju je cijela akcija i zamišljena, već i ljudi (značajno) manjeg stupnja invalidnosti, ali oni su bili na listi, i od nas se očekivalo da radimo kako nam se kaže.
Otprilike tu mi se smučila cijela priča. No, izdržao sam još malo, ne zbog neobičnih ljudi sa liste prioriteta, već zbog onih pravih invalida koji su na tom neobičnom popisu ipak bili u debeloj većini.
Gesta Josipa Generalića
I onda je došao najljepši dio te priče: zahvaljujući poznanstvu sa sinom Goranom, koji je i sam bio BBS-er, Josip je uspio isposlovati fantastičnu gestu Goranovog oca, Josipa Generalića: akcijom “Umjetnik daruje” organizirao je prodajnu izložbu svojih slika koja je financijski spasila projekt kojem sponzori više nisu bili voljni pomoći niti malim prstom. Umjetnikova inicijativa završila je u središnjem TV dnevniku, isječak kojeg možete pogledati ovdje; na snimci sam i ja, mlad, lep i u posuđenom odijelu. :-)
Nedugo nakon te izložbe izašao sam iz priče, kako Josip kaže: “revoltiran (zgađen bi bila bolja riječ, prim.a.) postupcima onih institucija i pojedinaca koji bi morali pomoći takove intencije, a ne ponašati se tako nekorektno”. Josip je držao priču dok je bilo novca od prodanih slika, a zatim je inicijativa tiho i usamljeno umrla.
Mogu li reći kako je sve bilo u vjetar bačen trud? Ne, naprotiv. Ovom pričom bilo je obuhvaćeno, ako se dobro sjećam, pedesetak invalida Domovinskog rata. Na stranu MORH i Ministarstvo znanosti, takvu priču sam ionako na neki način očekivao. No, ti ljudi kojima smo pomogli da se barem malo, barem na neko vrijeme osjete zaista jednakima – to je ono što je vrijedilo (a ni barem jedan maturalni rad nije za baciti).
Zaista, to smo radili za njih, a ne za skupljanje političkih bodova kakvog ministra ili generala.
P.S. Vjerojatno ste uočili kako se u tekstu nigdje ne spominju civilni invalidi u kolicima; ne, nismo na njih zaboravili – inzistirali smo na ratnim invalidima zbog toga što smo računali kako ćemo lakše dobiti podršku za njih, jer država za civilne invalide ima malo sluha. Trik je bio u pokretanju inicijative koja bi, jednom uhodana, mogla u sebe apsorbirati i civilne invalide, pa bi i oni tako bili uključeni u istu priču. Nažalost, pokazalo se kako je sluha jedva bilo dovoljno i za ove ratne, i to u ratnim godinama kada je njihova problematika bila snažno naglašena – dobivali su kuće, vozila, povlastice, svašta im je obećavano, političari su se s njima rado slikali (sa civilnima nisu)...
Možda griješim, i možda me samo pere ego, ali moguće je kako je ova naša akcija bila prvi (ili jedan od prvih) organiziranih pokušaja da se modernim načinom komunikacije pomogne rehabilitaciji invalidnih osoba. Ispravite me ako griješim.
Ispravite me ako griješim i kad kažem kako naprednim idejama u ovoj državi – ako nisu podržane od strane kakve velike političke njuške - nema mjesta.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
