Besplatna zbirka priča Stevena Almonda

Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta Besplatne elektroničke knjige novi besplatni original - prijevod zbirke priča američkog prozaika Stevena Almonda “Kako sam živio u ritmu heavy metala” u prijevodu Kristine Vlašić.

Stevena Almonda kritika često proglašava "majstorom erotske proze", što je uglađen izraz za pisca koji "zna pisati o seksu", iako je sam autor uložio popriličan trud da demantira ideju da "piše o seksu". "Smatram da ne pišem o seksu, već o žudnji", rekao je u mnogobrojnim intervjuima. Doista, koliko god bila laskava titula "majstora erotske proze", Almond koristi erotiku tek kao sredstvo naglašavanja prilično kompleksnih tema neispunjenih žudnji, nemogućnosti odrastanja i sazrijevanja, te nepovratnih gubitaka, gubitaka koji nas izmjene zauvijek. Originalni naslov knjige "Kako sam živio u ritmu heavy metala" jest "My life in heavy metal" u kojem je heavy metal daleko više od muzike – to je prvenstveno metafora za vječitu neodraslost, za nemogućnost da se odraste, da se emocionalno sazrije, da se na planu emocija ostvari mogućnost davanja i primanja. Kad je riječ o emocijama, u većini pripovjedaka najčešća je tema davanje i primanje ljubavi. U tom je smislu osobito upečatljiva jedna od tek nekoliko erotikom nenabijenih pripovjedaka "Nepisana pravila plemena Ik" koja govori o ocu, dobrom i blagom čovjeku koji nikad nije uspio u potpunosti zavoljeti svoju djecu i suprugu, te tek nakon njezine smrti uspijeva "emocionalno omekšati", no i njegov se život već primiče kraju i osjećaj promašenosti i nenadoknadivosti vremena ostavljaju osjećaj gorčine i nemoći.

Gorčina i nemoć glavna su tema i pripovjedaka "Kako sam živio u ritmu heavy metala", "Pobjegni od mene moja bljedunjava ljubavi", "Valentino" i "Kako zavoljeti republikanku" u kojoj pripovjedač progovara u prvom licu o tome kako je žestoko zaljubljen u "divnu djevojku", a ona mu ljubav kao u kakvoj bajci uzvraća, no ubrzo čitatelju postaje vidljivo ono što glavnom junaku ostaje skriveno do samog kraja – ljubav je od početka postavljena na klimavim nogama, odabranica srca je neadekvatna glavnom junaku, njihovi su problemi nepremostivi, "velika ljubav" (za koju glavni lik u zakutku mozga uvijek nesvjesno osjeća da i nije baš toliko "velika"), osuđena je na propast, ožiljci na duši ostaju i peku... Nužno je naglasiti da, iako su teme kompleksne, Almondov način vođenja priče nije ni najmanje "težak", naprotiv, kod njega je sve "laganini", radnja teče linearno i prividno lagano dok se poput automobila nad kojim je inače pažljivi vozač izgubio nadzor ne strovali u provaliju, a preživjeli ostaju u polomljeni u duši. Ipak, nisu sve pripovijetke "crnjaci", ima tu i zgodnih, šarmantnih, kraćih i dužih priča koje govore o zavođenju (Sezona lova, Posljednji dani Dona Viktora Potapenka koje je proveo kao slobodan čovjek), kratke erotikom nabijene sličice (Moskva, Zakon o šećeru, Ulični pornić), te osobito zanimljiva priča Ljigavohakerski igrač – komada žderač koja je ispričana u prvom licu, a glavna je junakinja žena.

Na kraju nekoliko riječi o erotici i njezinoj ulozi u pričama. Iako je kritičari često stavljaju u prvi plan, kod Almonda je erotika u prvom redu sredstvo kojim zbližava glavne junake, "ljepilo" koje drži likove čvrsto vezanima u neadekvatnim vezama. No kako i najčvršće ljepilo s vremenom "popusti" tako i strast splasne, istroši se, a likovi se nađu suočeni s bolnim istinama i još bolnijim izborima. Almondova je erotika realna i iskrena, te je, na neki način duboko katarzična u trenucima u kojima se čitatelj poistovijeti s likom i situacijom, suočen s činjenicom da kad nestane strasti na pozornicu stupa gruba realnost u kojoj za svoje izbore i postupke treba preuzeti odgovornost.