Blanka Vlašić: Ne koncentriram se na jedno već na sva natjecanja

Hrvatska atletika ima velike adute, a jedan od jačih je svakako Blanka Vlašić, prvakinja u skoku u vis. Pobjedom na internacionalnom atletskom mitingu u Thessaloniki u Grčkoj ovoga mjeseca, gdje je preskočila dva metra, pokazala da pripreme za obranu svjetske titule teku vrlo dobro. Na trećem mitingu iz serije Zlatna liga u Rimu prije dva dana hrvatska rekorderka u skoku u vis Blanka Vlašić osvojila je drugo mjesto s preskočenih 197 cm. Hrvatica, koja će pokušati zadržati titulu svjetske prvakinje u Berlinu u kolovozu, pobijedila je na 34 uzastopna natjecanja u 2008. godini, dok je na Olimpijskim igrama u Pekingu prošle godine osvojila srebrnu medalju. Pragmatična Blanka, koja dominira ženskim skokom u vis zadnjih godina kaže da je ponosna na svoje izdanje u Kini, da se koncentrira na što bolje rezultate u Svjetskom prvenstvu, te da vjeruje kako je svako natjecanje jednako važno.

Koliko je važno SP u Rimu?

- Istina da je to najvažnije natjecanje godine, ali ne i jedino. Stoga, kada se pripremam za sezonu jednostavno se pripremam, pokušavajući biti bolja nego prošli puta. Naravno da tempiram top formu za Berlin i oko Berlina, ali znate da svako natjecanje shvaćam vrlo ozbiljno, pa kada pogledam sezonu ne koncentriram se na samo jedno već na sva natjecanja.

Postavljaš li striktne ciljeve cijelim putem?

- Da budem iskrena, baš i ne. Mislim, znamo otprilike kada ću se osjećati da sam u top formi i da mogu skočiti svoj maksimum, ali nikada ne možeš znati da li ću zaista to učiniti na određenom natjecanju. Nema ciljeva već samo naša filozofija, a moja, ujedno i filozofija mojih trenera, jest da zadržim visoku razinu rezultata i to je najvažnija stvar, ne da skačem dobro na samo jednom natjecanju već da skačem dobro na svim natjecanjima i tada možete očekivati dobre stvari.

Čak 34 puta Blanka Vlašić bila je nepobjediva. Postane li to veliki mentalni pritisak?

- Ne baš. Mislim da je Peking bio savršeno natjecanje. Preskočila sam 2,05 m iz prvog pokušaja, znaš, imala sam jedan loš skok – četvrti skok od 2,03 metra, 2,05 m sam skočila iz drugog pokušaja, ali prije sam sve preskočila iz prve. U principu, bilo je to jako dobro natjecanje, male stvari odlučuju tko će pobijediti, ali ne osjećam se kao da sam stvarno izgubila. Mislim da je to bila dobra borba i trebam biti ponosna na to da je prvi put u povijesti velikih natjecanja djevojka skočila 2,05 m, ali da to nije bilo dovoljno za zlato. Tako da sad vidim da sam mogla poludjeti jer nisam 35. put pobijedila, ali na kraju, mislim da to i nije smisao.

Prije nego što učiniš prvi korak, razmišljaš li o nečemu?

- Da, pokušavam misliti na savršeni skok, kako treba biti učinjen. Znaš, od prvog koraka do kraja samo si to vizualiziram u glavi. To je, u principu, to. Pokušavam sve misli izbaciti iz glave i samo se koncentrirati na dvije-tri najvažnije stvari. Na treningu treba misliti na ostalo.

Koja su tvoja iskustva s OI?

- Pa, svaki put je drugačija situacija. Prvi put sam imala samo 16 godina i bilo je to nešto skroz neočekivano za mene. Nisam mogla to sve upiti na pravi način. Kao što sam rekla, imala sam samo 16 godina i bilo mi je jako zabavno putovati u Australiju. U Ateni sam cijelo vrijeme imala temperature, ali i bila bolesna, tako da sam loše skakala. U Pekingu je bilo stvarno dobro, da budem iskrena, iako nisam pobijedila. Osjećala sam dobru energiju i vrijeme je bilo dobro… Cijeli taj olimpijski duh i veliki stadion, cijela večer je bila savršena za mene kao i uvjeti!

Tko te inspirirao za skokove?

- Moram reći da to nije bila moja odluka. Na stadionu sam vježbala i druge discipline, naravno i skokove. Onda sam počela rasti i, imam dobru koordinaciju i sve sto je potrebno da se bude dobar skakač. Tako, malo pomalo, razgovarala sam s ocem da želim pokušati i on se s tim složio i bio mi potpora. Danas moram reći je to moj otac koji mi je i trener od samog početka.

Da nisi postala atletičarka, što bi radila?

- Zbilja ne znam. Završila sam farmaceutsku školu, ali mislim da nije bilo drugih opcija jer moja sudbina je biti atletičar. Svi u mojoj obitelji se bave ili su se bavili sportom, tako da je to bila sasvim normalna stvar.

Što te potiče da postižeš više?

Da, voljela bih preskočiti svjetski rekord, voljela bih biti najbolja skakačica svih vremena. Ali, ako se to ne dogodi, OK… Mislim da za sad imam dobar portfolio pa svoja očekivanja želim održati visokima.

Koliko su bitni treneri?

Jedan od mojih trenera je moj otac, a drugi Bojan Marinović koji samnom skače. Ali, uvijek smo zajedno. Pravi smo tim. Bojan sa mnom putuje jer je otac zauzet drugim sportašima, mojim bratom… Doma piše program kao da će nekom operirati mozak. Naravno, sviđa mu se uloga trenera i oca u jednom. Velika mi je potpora, razumije me, zna sve što mislim i kako se osjećam. Bojan je uz mene isto od kad sam počela skakati. Poznaje sva moja raspoloženja. On je više opuštena osoba i savršeno se slažemo. Bez njih dvojice, na koje se uvijek mogu osloniti, sve ovo bi bilo nemoguće.