Bolni rezovi na državnoj zastavi

Mladi umjetnik – ili mladić koji to pokušava biti - u javnoj predstavi izrezao je aktualnu zastavu hrvatske države. Razvila se uzrujana polemika o domaćim svetinjama, kojoj je svoj obol dala aktualna premijerka. „Nešto za sve građane RH mora zaista biti sveto. Ja mislim da su to zastava, grb i hrvatska himna. I vjerujem da tako razmišljaju svi premijeri na svijetu“, tako nekako reče povodom skandala s posljednjom u nizu hrvatskih zastava. Izjava pokazuje da se misaoni procesi naše premijerke oslanjaju na svjetske premijere, svoje kolege po struci i položaju. Tuđman bi se, dakako, pozivao na emocije hrvatskoga naroda, premda je sve narode, pa tako i hrvatski, upoznao manje-više na isti način, iz političkih dokumenata.

Hrvatska je, naime, promijenila puno državnih zastava. Sam naziv „zastava“ stigao je na kraju dugačkoga lanca političkih nominacija&denominacija. Prije aktualne verzije bila je riječ o barjacima i banderijima. Ipak, u lepršavome šarenilu tekstila moguće je vidjeti zajedničku podlogu: svaki je komad oslikanoga platna morao biti svetiji od onoga prethodnoga, pa su pod njima padale manje okretne i snalažljive glave. Budući da je promjenu zastave pratio tek ograničeni razvoj egzekutivne tehnike, prvo su padale u tzv. bolnim rezovima, potom u streljačkom stroju.

Horvatinčić odmah iza svetoga trojstva zastava-grb-himna

Zbog sadašnje zastave pobijeno je toliko ljudi, raznih nacija, da najnoviji političari ni broj još nisu utvrdili, premda su baš u brojkama najbolji: aktualna politička generacija ostat će zapamćena po zavidnim postignućima u statistici, u kojoj je još manje narodno-nacionalnoga života nego u Tuđmanovim povjesnicama. Hendikep je statističkoga alata da nesretnika može samo otpisati i ispisati iz kakve zbirke dokumenata, pa bolni rez preostaje za ljuti boj s proračunskim metaforama. Zato je za bolje razumijevanje stanja hrvatskih svetinja puno važniji prizor uzvišene proslave MUP-ovih ratnih specijalaca, na kojoj se ukazao Tomo Horvatinčić. Ako nas oči ne varaju, inače uživa MUP-ovu fizičku potporu u invaziji na Varšavsku ulicu koja je građanima barem jednako sveta - ako ne i svetija - od političkoga tkanja, koje trenutačno nazivamo "zastava". Proslava je pokazala da je Horvatinčić sakraliziran odmah iza svetoga trojstva zastava-grb-himna.

No, ostaje još mladić s umjetničkim ambicijama, kojega danas razapinje pravosuđe, slijedeći poklonike državnih insignija, vrlo kratkoga pamćenja. U ovom političkom trenutku izgleda kao veliki griješnik protiv tkanine koju, naprotiv, s poštovanjem valja staviti na kolac da leprša na vjetru, ukoliko je pogodna meteorološka situacija. Ali sutra - tko to zna? Premijerka, dokazano, najmanje. Možda ga upravo u HDZ-u uskoro budu slavili kao vizionara koji je svetim simboličkim činom samo najavio daljnju promjenu boje na zastavi. S obzirom na statističku izvrsnost Vlasti, ovoga puta čak nije potreban rat. Dovoljna bi bila kakva radikalnija državna reforma.

Zbirni prizor upozorava da stvar pogledamo kroz napredovanje hrvatske političke povijesti na istoj nekretnini: uopće nije isključeno da je mladić s umjetničkim ambicijama samo preteča skorašnje budućnosti u kojoj će aktualni komad tkanine opet promijeniti boju i naziv.