U kineskom veleposlanstvu je smrtno stradalo ili teško ranjeno visoko rangirano diplomatsko osoblje, uključujući i vojnog atašea
S dvostruko više borbenih zrakoplova nego na početku zračnih udara, NATO savez prelazi na strateška bombardiranja gdje mete nisu samo vojni i policijski ciljevi, nego i sve ono što je u ratnom naporu od koristi režimu Slobodana Miloševića (primjerice pošte, upravne zgrade, čak i lokalne policijske postaje).
Osnova za djelovanje NATO-a je u praksi iskušana doktrina Sjedinjenih Država. Na temelju iskustava lokalnih ratova u Koreji i Vijetnamu Amerikanci više ne žele plesati po melodiji koju svira neprijatelj. Pojačanom agresivnošću, a to se događalo u ratu protiv Iraka 1991. godine, protivnik mora igrati po notama koje diktiraju američke i savezničke bombarderske eskadrile.
Strateškim bombardiranjem NATO savez stalno Miloševiću pokazuje da je sposoban nanijeti udare i po mjestima gdje se to ne očekuje, i to sa sredstvima po vlastitom izboru. Riječ je o kombinaciji krstarećih projektila vođenih satelitima, pametnim bombama vođenim laserom, svim vrstama raketa zrak-zemlja i, dakako, »glupim bombama« slobodnog pada koje su idealne za tepih-bombardiranja nalik onima u Vijetnamu ili u »Pustinjskoj oluji« 1991.
U takvim okolnostima, unatoč svoj preciznosti, dolazi i do grešaka u identifikaciji objekata koji su ciljevi, ili do promašivanja osnovnih meta. U vijetnamskom ratu u strateškom bombardiranju Hanoja i Haifonga pogođena su i brojna strana diplomatska predstavništva i inozemni brodovi usidreni u lukama.
Zadnja zbivanja u Beogradu, ali i u Nišu, Obrenovcu i drugim srpskim gradovima, pokazuju da treća faza tzv. nepodnošljivog ili teško podnošljivog bombardiranja Srbije dostiže kulminaciju i totalne razmjere upravo u trenutku kada je diplomatski pritisak na Srbiju ponovno aktualiziran.
Kombiniranja diplomacije i zastrašujućih bombardiranja, u kojima više nitko nije siguran, nisu slučajni i novo su sredstvo u slamanju Slobodana Miloševića. No, gotovo diletantska objašnjenja koja se čuju u NATO-u kada se opravdava doista kobna zabuna i šlamperaj u vezi s nenamjernim napadom na kinesko veleposlanstvo su začuđujući. Uostalom, Amerikanci čitav svijet neprestano uvjeravaju da su njihove obavještajne mogućnosti nedostižne i da svaki kutak na Zemlji oni s neba motre i slušaju danonoćno, trošeći za te obavještajno-izviđačke aktivnosti godišnje više novaca od ukupnog ruskog vojnog proračuna.
Zato je nevjerojatno da jedna takva super-sila (koja se želi nametnuti kao opći model svjetske super-države za 21. stoljeće čiji diplomatski predstavnici znaju čak skakati padobranom i pilotirati zrakoplovom) nije mogla na vrijeme saznati da Kinezi više ne drže veleposlanstvo u starom (užem) području Beograda. Kineski diplomati preselili su se u vrlo suvremenu i reprezentativnu zgradu u novom dijelu Beograda mnogo prije napada. Veleposlanstvo je okruženo zelenilom i namjerno usamljeno (najbliži mu je kompleks tvrtke »Energoprojekt«), a na krovu se na jarbolu stalno vijori crvena kineska zastava.
Nisu valjda zakazati ti svemoćni američki špijunski sateliti koji mogu prepoznati i spol zalutale mačke koja pretrčava prostrano dvorište i parkiralište kineskog veleposlanstva?! Pa, zar su u Pentagonu i Bruxellesu koristili stare mape Beograda ili su možda nasjeli primitivnim srpskim dezinformacijama?!
Birokrati u NATO-u i političari na Zapadu (Amerikanci su za to najodgovorniji) sada se na najbolji način suočavaju s posljedicama odluke da zbog straha od vlastitih gubitaka ne dopuste pilotima da lete ispod 5.000 metara i bolje vide ono što pogađaju. Pilotibombe ovog puta nisu pogriješili; u više navrata i iz više obavještajnih izvora dobili su (pogrešnu) potvrdu da je zgrada kineskog veleposlanstva zapravo Savezna uprava za robne rezerve i promet robom specijalne namjene (misli se na prodaju srpskog oružaj i skladištenje strateških materijala).
Jednom glupom pogreškom (zbog koje će u tišini nesumnjivo padati glave u NATO-u) srušeno je kinesko veleposlanstvo i mukotrpan rad diplomata iz skupine G-8. Politička šteta je neočekivana i nepotrebna. Milošević je upravo bio pritisnut od Moskve da popusti, a Kina se pripremala da novu rezoluciju propusti kroz Vijeće sigurnosti bez veta.
Američka administracija stala je Kinezima na rep (u veleposlanstvu je smrtno stradalo ili teško ranjeno visoko rangirano diplomatsko osoblje, uključujući i vojnog atašea). Na vijest o bombardiranju veleposlanstva u Pekingu su ostali zgranuti. Srbi su se dodatno potrudili da još više razbjesne Kineze emitirajući televizijske snimke na kojima je vidljivo da su se iz zapaljenog veleposlanstva diplomati spašavali tako što su se na tlo spuštali kroz prozore, napravivši »zatvorsku užad« od zavjesa i plahti.
To je bilo dovoljno da širom Kine plane javni bijes kakav nije viđen još od vremena kulturne revolucije. Kineske vlasti će to antiameričko raspoloženje kanalizirati tako da i inače nezadovoljne društvene skupine i disidentske studentske organizacije što više usmjere prema novom (vanjskom) neprijatelju: NATO-u i SAD-u. Kakvu odmazdu priprema Peking?
Na širem planu to može biti daljnji vojni pritisak na Tajvan, otvoreno pomaganje Sjeverne Koreje i »cementiranje« svog veta na sve što Amerikanci ubuduće budu predlagali u Vijeću sigurnosti. Kampanja NATO-a protiv Srbije prijeti da se pretvori u ono što je viđeno u povijesti mnogo puta - rat izmiče kontroli uvijek kada ga vode vojnički neiskusni političari, a iskusni se vojnici počnu ponašati kao političari birokratskog mentaliteta.
