Bozanić s ruskim revolverom na čelu radnika

Strani lanci vladaju Hrvatskom, primijetio je gorko jedan biskup prije nekog vremena. Njegovoj preuzvišenosti vjerojatno ni na trenutak nije palo na pamet da je i Katolička crkva također jedan strani lanac. Domaći službenici ove međunarodne kompanije za trgovinu i promet metafizičkom robom sa sjedištem u Vatikanu rijetko kada zaista shvaćaju tko su i što su i koji je njihov smisao i poslanje. Njihovo sljepilo za prilike u kojima narod živi, neosjetljivost za tuđe patnje i autistična isključenost iz stvarnosti postali su već gotovo poslovični, a ovaj posljednji slučaj, da su zbog rada dućana nedjeljom zaratili s Vladom, Ustavnim sudom, čitavim trgovačkim cehom i velikim dijelom javnosti, možda i jasnije nego išta drugo otkriva kako je komičan njihov nesporazum s trenutkom u kojemu živimo.

Blagdan ‘neradne nedjelje’

Podsjetimo, crkveni ljudi godinama već traže da se zatvore dućani nedjeljom. Dvaput su kroz parlament izgurali zakon o tome i oba puta je on propao na Ustavnom sudu, a oni se i dalje ne predaju. Na tako ustrajan trud navodi ih, tobože, zabrinutost za radnička prava i dostojanstvo blagajnica i skladištara, ali u tu stvar nitko prosječno inteligentan zapravo ne vjeruje. Radnička prava i dostojanstvo odavno su već, i ne samo u dućanima, smrvljeni u prašinu. U samoposluživanjima ih nema ni ponedjeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom, ni subotom, pa nema zapravo nekakvog posebnog razloga da bismo ih ni u nedjelju tražili. Da je svećenicima zbilja stalo do njihove braće i sestara, skladištara i blagajnica, koji za male pare bijedno stradavaju pod neonskim svjetlima trgovačkih centara, valjda bi se za njih borili sve dane u tjednu. Inzistiranje upravo na nedjelji otkriva nam njihov pravi motiv. Oni bi dućane zatvorili samo za svoj račun, zbog straha, uglavnom neutemeljenog, da gube moć i utjecaj jer narod nedjeljom ide u šoping umjesto na misu. To je sva istina o sindikalnoj srčanosti Kaptola. Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe.

Ovaj prepredeni politički manevar dosad im nije uspio dijelom zato jer je neustavan, a dijelom zacijelo i stoga jer se u vlasti našao netko dovoljno razuman da shvati da je nedjeljno zatvaranje dućana veliki gubitak za državnu blagajnu. Jednaku onu blagajnu, uzgredno kazano, iz koje se Katoličkoj crkvi godišnje isplaćuje ogromnih četiri stotine milijuna kuna. Zanimljivo, kada su tražili da se trgovine zatvore na jedan dan, popovi i časne sestre nisu ni pomislili solidarno ponuditi da smanje svoje potraživanje od države, kako bi se ublažio katastrofalni učinak njihova zahtjeva, ali to vam vjerojatno ne trebam posebno napominjati, jer ste navikli da popovi i časne žive mimo naroda, kao da ih se narodne nesreće ne tiču.

Ipak, gdješto nas i oni još mogu iznenaditi. Izjava koja je prije nekoliko dana došla od jednog velikodostojnika bila je nešto dosad stvarno nečuveno, nešto tako nevjerojatno da se može osnovano sumnjati da su popovi sasvim odlijepili, da u svojim biskupskim palačama, župnim kućama i samostanima žive u nekom usporednom univerzumu, nezavisnom od prostornog i vremenskog kontinuiteta u kojemu mi ostali živimo. “Vjerujem da će doći vrijeme kad će se u hrvatskom narodu i društvu slaviti još jedan dan: blagdan sjećanja na uspostavu neradne i slavljeničke nedjelje! Dan izlaska i oslobođenja od zarobljenosti agresivnog kapitala i nepoštenog profita”, rekao je u propovijedi na Veliku Gospu u Sinju splitski nadbiskup Marin Barišić, a narod koji je uokolo tradicionalno blagovao janjetinu s ražnja od zaprepaštenja je zastao u pola zalogaja, ne vjerujući pravo onome što je čuo.

Kapitalizam bi zamijenili feudalizmom

Otkud je Crkva protiv kapitalizma, upitao se mnogi čestiti katolik. Što se to dogodilo svećenicima, nakon što su gotovo dva desetljeća zdušno blagoslivljali agresivni kapital i nepošteni profit? Mrmljajući molitve, svetom su vodom škropili i tamjanom kadili pljačku nacionalnog blaga i jedva nekolicina njih se pobunila zbog upropaštavanja i rasprodaje poduzeća, zbog desetaka tisuća nesretnika koji su zbog pohlepe i gluposti ostali bez zaposlenja. A sada im odjednom taj užasni svijet nije dobar. Razočarali su se u slobodnu razmjenu dobara i usluga, ali ne zato jer je tisuće egzistencija upropašteno, a zemlja opljačkana, ili zato što se njima samima razbilo o glavu da su s Vladimirom Zagorcem gradili luksuzni trgovački centar Prebendarski vrtovi, ili zato što su ih obeshrabrile poslovne navike Hrvoja Petrača, nego samo stoga jer su trgovine otvorene u vrijeme mise. Tek zato što se može kupiti svježi kruh dok oni samozaljubljeno mudrijaju s propovjedaonica, svećenici čitav sistem nalaze pogrešnim i nakrivo nasađenim.

Monsinjor Barišić u Sinju nam, na žalost, nije ponudio odgovor što umjesto kapitalizma pa možemo samo naslutiti čime bi ga on zamijenio. Neki su se ljevičari, s osnovom ili bez, poveselili da je, eto, naposljetku i Crkva shvatila da ovu mahnitu grabežljivost valja jednom zaustaviti, da se moramo boriti za humanije društvo, socijalnu jednakost i pravdu. Biskupi se okreću Lenjinovu učenju, pomislio je možda gdjekoji stari komunist i u glavi su mu se već zasjale fantastične vizije kardinala Bozanića, koji opasan ruskim revolverom staje na čelo radnika, seljaka i poštene inteligenciju i vodi ih u nesmiljen rat protiv buržoazije i kulaka. I kako se u novoj, revolucionarnoj crkvi, na misama, umjesto Prve poslanice svetog Pavla apostola Korinćanima čita Komunistički manifest, propovijed je o proizvodnji sirovog čelika u drugoj petoljetki, a služba završava pjevanjem Internacionale...

Ipak, ne valja nagliti s takvim zaključcima. Biskupi su mnogo puta dosad, u mnogo očitijim prilikama od rada trgovina nedjeljom, mogli štogod kazati protiv izrabljivanja i zauzeti se za radnička prava i dostojanstvo, a nisu to učinili. Njihov bijes na kapitalizam čini mi se stoga neiskren i isprazan. Štoviše, ako se Crkva zaista okrene protiv kapitalizma, meni će to prije biti razlog za zabrinutost. Da se ne lažemo, kapitalizam bi biskupi zamijenili jedino feudalizmom.