Bozanićev križ uperen u Boga

Zanimljivu je misao neki dan iznio vrhovni vjerski vođa hrvatskih katolika kardinal Josip Bozanić: “U javnome prostoru mora biti mjesta za Boga.” Što je točan sadržaj te misli, mi naravno ne možemo pouzdano znati, dijelom zato što Bozanić baš najbolje i ne govori književnim hrvatskim jezikom, a dijelom i zato što su riječi prvosvećenika po svojoj prirodi nepronicljive do njihove duboke bogonavjestiteljske biti. No, ono što nam je iz ovako izložene misli jasno jest da Bozanić podrazumijeva mogućnost kako netko ima tu snagu i moć, veću od moći i snage Prvoga Pokretača i Tvorca svega što jest, da odredi hoće li Njega, tojest Boga, biti u javnom ili u bilo kojem drugom prostoru. Istina, on ne kaže tko bi u univerzumu mogao biti tako jak i utjecajan, kakav to brontosaurus, tiranosaurus ili virus, nego samo na njega, i na nas koji ovaj najnoviji kaptolski znanstveno-fantastički horor spektakl uplašeni promatramo, apelira: “Ne tjerajte Boga iz javnih prostora!” Prvome, dakle, među katoličkim ajetolasima u nas, ne ostaje ništa drugo nego da neman usrdno zamoli da Boga ne tjera van, na ovu žegu. Iz hitne pomoći pozivali su ovih dana starije građane, a naročito kronične bolesnike, da bez velike potrebe ne izlaze van, a Bog je stariji i od najstarijih i već odavno, još prije Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice, ima slabo srce, pa ga je grehota tjerati iz pristojno rashlađenih javnih prostorija. Doista, ako je ovako mislio Josip Bozanić kada je na nevidljivu silu apelirao, svi bi mu se ljudi dobre volje, bez obzira na vjeroispovijest, trebali pridružiti. Neka u prostoriji u kojoj boravite ostane jedna prazna fotelja s pogledom na televizijski ekran i na sat, da Bog može u njoj otpočinuti i pridrijemati, kao u nekoj pjesmi velikoga bosanskog pjesnika i vjernika Nikole Šopa.

Posve je neobična za svećenika ideja da bi postojao netko ili nešto što bi Boga moglo istjerati pa i iz najmanjeg dijela svemira i iz najsitnijega zrnca prašine stvorenoga, kao i sve ostalo, činom Njegove kreacije. Dalo bi se primijetiti da je takva ideja i pomalo bogohulna, jer ukoliko Boga nema i u mrtvome noktu, maločas podrezanom, koji niz mlaz u kadi upravo plovi ka bezdanu kanalizacije, tada Ga zasigurno nema ni u cjelini svijeta i ukupnosti vasione. To što je rekao, Bozanić zasigurno nije trebao reći, pod uvjetom da je doista mislio na Boga, a ne na nešto drugo.

Ako se držimo kršćanskih vjerovanja, bez obzira na crkvenu denominaciju i ime tvrtke koja iza vjerovanja stoji, križ na zidu, kao ni križ na retrovizoru automobila ili na krunici oko vrata Bona Voxa ili ubojica Aleksandre Zec, nije Bog, niti je dijelom Božjega bića u većoj mjeri nego radijator ili primjerak Jutarnjega lista. Istina, moguće je vjerovati i da je drukčije: moguće je vjerovati da je Bog upravo u tom križu na zidu, dok je sve okolo led, tama i pustoš ljudskih srca. O takvoj vjeri ponešto znaju svi oni koji su u djetinjstvu čitali stripove s kaubojima i Indijancima. Ta se vjera, shvatite to bez uvrede jer svaka vjera jednako vrijedi, naziva totemizam. Doista, vjerovati, a zatim i ispovijedati, kako prisutnost križeva na zidovima javnih ustanova ima bilo kakve veze s Božjom prisutnošću, jest totemizam.

U hramu Božjem, katoličkom, pravoslavnom ili nekom trećem, križ simbolizira epizodu iz života Sina Božjega. Istina, za većinu kršćana riječ je o najvažnijoj epizodi, pa bi se moglo reći i to da u amblematskome i ikonografskom smislu križ u crkvi, u srcu vjernika ili na kućnome zidu, daleko od očiju ulice, simbolizira Boga. Križ, međutim, na zidu vojarne, sudnice ili policijske stanice simbolizira nešto drugo i nekoga drugog. Recimo, Josipa Bozanića i ustanovu kojoj je na čelu. Takav križ simbolizira vlast koju ta ustanova pokušava uspostaviti kada u svome listu predsjednika Republike naziva veleizdajnikom, kada u istome listu sugerira da je riječ o psihički bolesnom čovjeku ili kada preko pojedinih biskupa u više navrata dovodi u pitanje Ustav ove zemlje, a njezine građane poziva na kršenje zakona. Takav križ doista nema nikakve veze s Bogom, osim što Josip Bozanić sebi i svojoj ustanovi njime nastoji priskrbiti Božji autoritet.

Doista, lako je razlikovati jedne od drugih križeva: one koji su znak vjere, od onih koji su znak političkoga nasilja, negiranja demokracije, prava na različitost i na slobodni izbor. Prvi postoje i kada su nevidljivi, a drugih nikada dosta i nikada nisu dovoljno veliki. Drugi su poput topovskih cijevi uperenih u Božjega stvora koji bi mislio drukčije nego Bozanić.