Hrvatski premijer Ivica Račan očito je političar koji je svjestan da prvo mora ispitati posljedice svoga djelovanja. Kada je iz Poljske poručio da se ne želi miješati u poslove pravosuđa činilo se da je jasno što je rekao. Deset dana kasnije na hrvatskoj je televiziji javno zajamčio umirovljenom generalu Mirku Norcu da mu se neće suditi u Haagu.
Je li to premijer lagao i - kada? Čak i nepažljivi promatrač ovdašnjih političkih zbivanja mogao je uočiti dvije odrednice u "slučaju Norac". Prva je nastojala potvrditi da se hrvatska Vlada miješa u pravosudni posao. Vlada je to odlučno opovrgavala. Drugom se upozoravalo da iza svega stoje pregovori s Haaškim sudom, odnosno s tužiteljicom Carlom del Ponte. Pritom se potpuno zanemarilo provjeriti o čemu bi se to moglo uopće razgovarati s haaškom tužiteljicom. O Norcu? Ne. Pregovaralo se o sposobnosti hrvatskog pravosuđa za procesuiranje ratnih zločina. Hrvatska je Vlada, očito upotrebljavajući "slučaj Norac", nastojala uvjeriti međunarodnu zajednicu u neovisnost ovdašnjeg pravosuđa. Preciznije, Vlada je učinila prvi korak prema međunarodnom potvrđivanju da je pravosudno zrela država i da joj više nije potreban međunarodni protektorat - utemeljen u Haagu zbog sumnje u sposobnost pravosuđa nacionalnih država nastalih nakon raspada SFRJ za procesuiranje ratnih zločina.
To je premijer prešutio. To je predsjednik države neizravno rekao novinarima nakon uzaludnog čekanja generalskog "prijavka". Je li to učinjeno dogovorno ili ne, svejedno je. Važan je zajednički učinak.
Premijer se - sa suradnicima u najširem smislu, pa i u značenju oporbenih doprinosa - potvrdio kao osoba predviđanja.
Bilo je potrebno procijeniti u kojem kućnom i međunarodnom političkom trenutku krenuti prema prvoj stepenici vraćanja povjerenja u demokratski ustroj države. Neovisnot pravosuđa jedan je od temeljnih uvjeta. Uz međunarodni protektorat Vijeća sigurnosti UN pomoću haaškog suda to nije moguće. Stoga je "slučaj Norac" korak u konačnom utvrđivanju hrvatskog suvereniteta u međunarodnom sustavu odnosa.
Gorčinu proizvodi prešućivanje odgovora na pitanje: "Gdje je do sada bio Norac? Tko ga je ili se sam skrivao? Kakva je u tom uloga Vlade?" Kada se umirovljeni general pojavi pred sudom u Rijeci, vjerojatno će i o tome nešto reći. Jer, on tamo neće morati dokazivati svoju nedužnost, nego će tužitelji morati dokazati njegovu krivnju.
U cijelom kolopletu zbivanja, izazvanih ovih dana, pokazalo se tko je i za što odgovoran. Predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke Dražen Budiša pokazao je razinu na kojoj mora biti odgovorni političar. U populistički orkestriranoj političkoj plimi odbio je sudjelovati, naglašavajući zahtjevnost svog mjesta i uloge u hrvatskom društvu. Odbio je bodove dnevne politike i dokazao opredijeljenost za - korak po korak - učvršćivanje Hrvatske u demokratskoj zajednici europskih naroda.
Pokazao je da kao političar zna promisliti ustupak, zna očekivati bolji izbor trenutka, i zna procijeniti kolika je snaga opozicije. Dosljednost koju je potvrdio kao svoju političku paradigmu trebala bi biti oznaka budućnosti hrvatskih političara.
Izostanak europskih izjašnjavanja o Hrvatskoj na crti je kućnih zbivanja.
Sve je pažljivo praćeno, ali - ništa se dramatično nije dogodilo. Kada je riječ o procjeni stanja u "regiji", više će se znati u ponedjeljak nakon Vijeća ministara EU-a. Može se dogoditi da se tada kaže koja rečenica o Hrvatskoj. Možda čak ni riječ. Hrvatska više nije "urgentna" tema. Danas su to Preševo i Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina.
Hrvatska je eventualno na četvrtom, "neuglednom" mjestu. U ovom trenutku, mnogo je više pažnje u EU kako će izgledati druga runda pregovora s Hrvatskom. Hoće li hrvatski pregovarači pokazati potrebnu stručnost i sposobnosti u brzini pregovaranja na crtovlju planiranog.
Rasplet u "slučaju Norac" ide na ruku, jer utvrđuje povjerenje u snagu demokratske Hrvatske. Dođe li, pak, do nenadanih obrata, i pažnja će biti usmjerena prema hrvatskim ulicama, a ne prema priključenju Europskoj uniji.
U Bruxellesu, ali i drugim zemljama naklonjenima Zagrebu (treba li spominjati da ima i ne naklonih) , povratak međunarodnog povjerenja u hrvatsko pravosuđe oslobađa ovu zemlju političkog pakirunga "zapadnog Balkana". Osjećaj stanovite uznemirenosti zbog dvojbe "je li to Vlada pristala na ucjenu" ili je otvorila vrata mogućnosti da se na ulici kreditiraju ili pobijaju demokratske zasade hrvatskog društva, važan je dio političkog miljea. Odgovornost u "slučaju Norac" obvezuje nas na političku razboritost u predviđanju zbivanja shvaćeno kao odgovornost za život sljedećih generacija. Sebičnost lovaca na dnevnopolitičke bodove nije tome u prilog.
