Jedni su time oduševljeni, drugi i više nego očajni, ali malo tko uvjerljivo može osporiti činjenicu da je "slučaj Norac" upravo Dražen Budiša najbolje politički kapitalizirao, sve da to i nije htio.
Ako se izuzmu oni koje stalno trese radikalno lijeva vrućica i koji ne mogu prežaliti što se policija "ni ružičaste, kamoli crvene Račanove Vlade" (Žarko Puhovski) nije obračunala s organizatorima navodnog državnog udara, a za koje je Budiša "opet prepun kondicionala", većina je promatrača Budišine riječi o tome da je "izabrao stranu, a to je šestorka", tako i pročitala. U desetak prošlih dana koji su "tresli Hrvatsku" Budišu se najviše zazivalo i na otvorenome i u zatvorenome. Budiši se i najviše udvaralo, gotovo do neukusa, posebno kad su to činili oni (mediji i političari) koji su od predsjedničke kampanje naovamo lidera HSLSa nemilice žigosali,kao trdog nacionalistu, čak i šovinistu ili najnepouzdaniju karika u vladajućoj koaliciji.
Htio to priznati li ne, Budiši sigurno godi kad mu danas laskaju da je "hrvatski De Gaulle", kad u strahu od izbijanja građanskog rata upravo njega zazivaju kao "hrvatskog spasitelja", kad se utrkuju u hvalospjevima o tome da je spasio Račana i Vladu koji da su već bili na koljenima, kad traže da mu se kao "najjačem političaru šestorke" u Vladi dodijeli mjesto šefa diplomacije, kad u njemu vide "hrvatsku budućnost", a u njegovoj stranci stožernu snagu koja će i otupiti oštricu ekstremnim nacionalistima i postati istinskom alternativom trenutačćno vladajućoj lijevoj koaliciji...
Koliko u svemu tome ima iskrenosti, a koliko je jeftina i lažna poza, sam će Budiša morati procijeniti. Hoće li to i znati, drugo je pitanje. S jednogodišnjim teretom pretežito negativnog imagea, dosta se dobro nosio, iako treba priznati da je velik dio posla "u obrani" odradila nekolicina mlađih, agilnih i izuzetno mu odanih HSLS-ovaca. A treba i podsjetiti na to da su od Nove godine Budiša i HSLS čvrsto odlučili poraditi na svom imageu u javnosti, pa su i profesionalce za to unajmili.
Budišino isključivo pozivanje na pravnu državu u "slučaju Norac", čime je sasvim ohladio one koji su ga na prosvjedima zazivali vjerujući da se sudskim progonom hrvatskoga generala sudi i Domovinskom ratu, sigurno nije rezultat savjeta unajmljenih profesionalaca. Jer, i Budiša zna da se "slučaj Norac" ne može zatvoriti samo pozivanjem sudstva da obavi svoj posao, to prije što je riječka istražna sutkinja prije proširivanja "gospićkog slučaja" na generala Norca pohodila ministra pravosuđa, i to više što Hrvatska suđenjem svojim braniteljima u oslobodilačkom i obrambenom ratu čini ono što nijedna država dosad nije. Kad Budiša i uz to spominje samo pravnu državu, to je, nema sumnje, njegova promišljena politička odluka, koja se dala naslutiti već i u "slučaju Ortynski", kada mu se nije dalo "čačkati" po tome je li novi državni odvjetnik 1971. batinao hrvatske proljećare ili nije, čime se priklonio Račanu za kojeg "slučaja Ortynski" nije ni bilo.
Budiša je, dakle, izabrao stranu i time, uz ostalo, začepio usta onim koalicijskim partnerima (Jakovčić, Vesna Pusić) koji su proteklih mjeseci prednjačili u verbalnom šamaranju i njega i njegove stranke. Hoće li mu taj izbor donijeti i veću naklonost birača, znat će vrlo brzo već na lokalnim izborima u lipnju.
