Cannes je umoran

CANNES (Od Vjesnikove posebe izvjestiteljice) – Čini se da je umor postao glavnom temom ovogodišnjeg Cannesa. Bez obzira s kime se družili i razgovarali, svatko od njih ponavlja ovih dana iste rečenice o umoru i zasićenosti festivalom. Nakon tjedan dana, koliko je prošlo od otvorenja, kada preostaje još posljednja trećina festivala, taj opći umor ne čini se dobrim znakom.

Tim prije što su umorni podjednako Amerikanci, kao i Europljani, dakle, predstavnici dvaju oprečnih gledanja kada su u pitanju estetika i pogledi na film. Cannes je umoran i svi već misle na sljedeće festivale poput Venecije, koja će jamačno ove godine s novim direktorom imati i znatno veće ambicije.

Gotovo je sigurno da će Mostru otvoriti novi Kubrickov film, čime će Veneciji na neki način biti vraćena pažnja koju je svojedobno pokazala prema velikom filmskomj usamljeniku, organizirajući Kubrickovu retrospektivu u povodu koje je tiskana knjiga o njemu.

Zanimljivo je da su i novi direktor Venecijanskog festivala Alberto Barbera i stari novi direktor San Sebastiana Diego Galan filmski kritičari, što ponekad može biti velika pomoć, ali i hendikep u sastavljanju programa. Ipak, u razgovoru sa svakim od njih, zaključili smo da su zainteresirani za hrvatski film, svjesni da je i njihovim festivalima, kao i Cannesu, potrebno svježine i novih, nepoznatih autora.

U samom festivalskom programu protekla dva dana nije bilo velikih iznenađenja. Tim Robbins izazvao je pažnju s filmom »Cradle Will Rock«, ali ništa više od toga. Poslije filma »Dead Men Walking«, Robbins se ovaj put upustio, kao producent, redatelj i scenarist, u provokativnu priču o svojedobno vrlo zanimljivoj teatarskoj predstavi, što je skinuta s programa dan uoči premijere.

Autor se poslužio dijelovima scenarija Orsona Wellesa, objavljenog prije pet godina, stvarajući vrlo radikalan film s 13 likova od kojih su barem polovica stvarne osobe. Premda pretenciozan i na tipično američki način politiziran, ovaj film mogao bi čak biti i pobjednikom s obzirom koliko je Cannesu ovih dana očajnički potreban američki film i poneka zvijezda iz njega. Tako su kritičari u šali zaključili da je čak i ovogodišnji poster, na kojem se dvoje djece igraju pokušavajući uloviti zvijezde, postao pravim simbolom ovogodišnje atmosfere u kojoj doista nema glamoura ni u kojem pogledu.

Od europskih filmova u konkurenciji su se našli talijanski film »The Nanny« Marca Bellocchija i francuski film »Naši sretni životi« Jacquesa Maillota. Bellocchio se pokazao spretnijim u svom klasičnom stilu posezanja za čvrstom literarnom podlogom, ovaj put Pirandelovom pričom s početka stoljeća o siromašnoj, ali bistroj seoskoj djevojci koja kao dojilja ulazi u bogatu liječničku obitelj, unoseći znatne promjene u poprilično uzdrman odnos bračnog para.

Film »Naši sretni životi« nadobudna je francuska izmišljotina koja ničemu ne služi, kao i većina filmova kojom su se domaćini predstavili na ovogodišnjem festivalu.