Do kraja godine možemo u Ceftu (Central european free trade agreement – Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini). Optimističku poruku koja stiže iz Bratislave tako treba i prihvatiti – s dobronamjernim optimizmom. Cefta nam još, iako već polako izumiruća, treba. I da bude jasno – Cefta neće umrijeti zato što ne valja, nego zato što će, jednom, kada sve njene članice napokon budu unutar Europske unije, postati suvišnom.
Nema sad više smisla plakati nad glupostima počinjenima u prošlosti; godina 1992. kada smo odbili poziv da budemo među osnivačima Cefte već je daleko iza nas. Ipak nikada nije previše još jednom zatrubiti o nekim, samo naizgled starim, glupostima. Zašto? Zato jer je i danas dosta onih (u vlasti i izvan nje) koji misle da je tadašnje hrvatsko odustajanje od srednje Europe bilo pametan potez. Oni bi se danas rado suzdržali i od približavanja Europskoj – i bilo kakvoj drugoj – uniji. Nema ih mnogo, ali dovoljno su glasni da za njima uvijek hoda barem mali red sljedbenika.
Na što nas treba podsjetiti priča o Cefti? Prije svega na to da se u Hrvatskoj oduvijek previše očekivalo od politike i od političara kojima se prečesto i previše vjerovalo naslijepo. Da je netko htio slušati glas businessa (ako je već narod šutio), o Cefti se već odavno ne bi razgovaralo (jer bili bismo tamo), a EU bi bio toliko blizu da onaj politički dio, sam čin priključenja, više i ne bi bio toliko važan. To uostalom i jest jedan od razloga zbog kojih u zemljama poput Mađarske i Češke polako pada zanimanje za ulazak u EU – svejedno im je, jer im je dobro.
Priznajem da me baš zato razveselio nedavni dogovor hrvatskih i slovenskih ribara o privremenom primirju u Savudrijskoj vali (Piranskom zaljevu).
Niti će ribari riješiti problem hrvatskoslovenskih odnosa, niti taj problem ima veze s ribama, ali ljudi su odlučili uzeti stvari u svoje ruke dok se njihove vlasti ne dogovore.
Kada bi tako problemu pristupili, recimo, bankari i Hep, pa se sami, bez petljanja politike, dogovorili o dugu Ljubljanske banke, nuklearki u Krškom… Možda bi se tako sama po sebi oformila i neka nova, drukčija, realnosti bliža buduća vladajuća ekipa?
Nije sve baš tako jednostavno, no ne mora biti riječ ni o utopiji. Pokušamo li na ovu našu, silom prilika i političku, svakodnevicu, gledati iz drugog kuta bit će nam vrlo brzo jasno barem jedno – do danas su zapravo već svi koje sad imamo bili na vlasti. Oni najgori učinili su i nešto dobro, od onih od kojih smo najviše očekivali ne jednom smo dobili nož u leđa, i to je vjerojatno jedino u čemu se svi slažu, iako riječi "najbolji" i "najgori" za svakog od nas posve sigurno imaju različito značenje.
HDZ, SDP, HSLS, HNS, HSS, LS, DC… Koliko više smijemo očekivati od onih koji se skrivaju iza tih kratica? Odgovor je jednostavan: Točno toliko koliko smo se sami spremni uključiti u priču o stvaranju boljeg života. Vlastitoga, ne državnoga ili stranačkoga.
Ako i zvuči demagoški, svejedno je točno.
Tu stižemo do najstarije od svih priča, koja je na ovim područjima dugo bila zaboravljena, a koja u skraćenoj verziji glasi: Svi političari su tu da bi nama omogućili da se u miru bavimo svojim poslom. Na njima je da brinu o čistim ulicama, urednim i dobro opremljenim bolnicama, dobrim cestama, djelotvornoj vojsci i policiji… to je njihov posao i mi ih za to plaćamo. Za razliku od toga oni nas ne plaćaju, jer oni su naš, a ne mi njihov servis.
Ako se, kada negdje čujemo vijest da je "Hrvatska ispunila gotovo sve uvjete da do kraja godine uđe u Ceftu", ili da će se "problem Piranskog zaljeva rješavati arbitražom", i sami ne zapitamo što to znači za nas osobno i možemo li bilo što od toga iskoristiti u vlastitu korist, tada teško da ćemo i ubuduće znati prepoznati hoće li netko koga na izborima biramo da zastupa naše interese znati ispuniti naša očekivanja.
Komu se čini da govorim o općim mjestima neka pokuša odgovoriti na pitanje – zašto smo toliko puta dosad ostali prevareni? Koliko su nam puta, recimo, (i to kroz nekoliko godina) spektakularno najavljivali da je Hrvatska "pred vratima PHARE programa", da bi na kraju dobili pristup toj, ne prevelikoj, europskoj kasici za zemlje na čekanju tek nakon što je ona ukinuta (Ne brinite, imamo za džeparac, sada je tu CARDS)? Ili zašto, kada je rušio Vladu nuklearnom elektranom, Dražen Budiša nije svima objasnio i to da će, neovisno o bilo kakvu sporazumu, Zagrebu i dalje ostati samo trideset kilometara do potencijalnog Černobila? Uostalom, nije li već odavno, da je to nekom uistinu važno, moglo biti riješeno pitanje granice sa Slovenijom?
Cefta je, kao i svako drugo trgovinsko otvaranje prema bilo kojoj strani svijeta odličan iskorak. No kao što prije deset godina naši političari nisu nanjušili najbrži put iz političkog ludila, postoji opasnost da se nekim današnjima zakasnjeli uspjeh učini prevelikim. Nije, međutim, uopće važno što će oni o tome misliti ili govoriti, važno je hoćemo li mi opet u to bez rezerve povjerovati. Nasjednemo li, sami sebe do daljnjega ostavljamo u čekaonici.
