Čovjek iz mora

Danas je "crveni" dan u životu mladog Claya Marza. Terapeutkinja mu je savjetovala da svaki osjećaj opiše nekom bojom. Žuti dani su opušteni, osjeća se živahno. Na zelenim danima je živciran. No, kada ima crvene dane, onda je frustriran, bijesan i razdražljiv. Na crvenim danima je kao ovisnik na odvikavanju. Na crvenim danima nema valova.

Smatra ga se najboljim mladim surferom svijeta. Marzo je autist, koji živi na svom planetu. Gleda na more i neprestano čupa i kovrča pramenove svoje duge plave kose, koja je od sunca izblijedjela te od mora je poput slame. Surfao je na svim plažama svijeta, no najradije surfa doma na Havajima. Samo gleda na more, ne mrda, kao zaleđen je. Ne govori ni riječi. Lice mu je kao prazan list papira. Nekada danima čeka prave valove.

„Clay, što ti znače valovi?“ Tišina. „Kakav je osjećaj kada surfaš kroz tunel lomećeg vala?“ Tišina. „Clay?“ Kao dijete, koje upravo uči hodati okreće se i odlazi prema svom autu. Osvojio ga je sa 15 godina na jednom natjecanju. Danas je 20. Prije šest mjeseci je napravio vozačku dozvolu. Trebale su mu tri godine za taj pothvat. Šakom udara u haubu, sjeda se auto, pali glasnu rap glazbu i kreće. Rap ga smiruje.

Clay Marzo ne voli surfanje. Ljubav je komplicirana, zbunjuje ga. Njegov odnos prema moru je jednostavan. Surfanje mu je elementarna potreba, drži ga na životu. Samo na dasci se osjeća slobodno. „Clay, što bi radio da ne možeš surfati?“ Nakon duge pauze: „Poželio bi da mogu.“

Clay ne priča mnogo, pogotovo ne sa strancima. Razgovori ga opterećuju, sugovornike rijetko gleda u oči. Sve nepoznato ga jednostavno prepadne. Utjehu osim u moru pronalazi u igranju s vlastitom kosom te trljanjem ruku, kao što to rade zidari prije nego što se bace na posao. Trljanje ruku je postalo njegov zaštitni znak.

Einstein u vodi

Život na kopnu mu je prenaporan. No, kada stane da dasku, onda radi stvari, o kojima većina surfera samo može sanjati. Ima savršenu građu za surfanje. Torzo je dug, noge su kratke, ima nisko težište. Pored toga je elastičan poput lutke. „Kao mačka je, uvijek se dočeka na nogama“, kaže Kelly Slater deveterostruki svjetski prvak. „On može stvari, koje ja definitivno ne mogu. On može stvari, koje nitko ne može.“

Kada surfa nema plana, čini to intuitivno. Kod njega svaki vrhunski potez izgleda kao mačji kašalj. „On je umjetnik. Njega se nigdje ne može svrstati“, kaže Laird Hamilton, kralj visokih valova. On je poput Marka Harrisa iz tv serije, posljednjeg preživjelog iz Atlantisa. Koža mu uvene ako je predugo na suhom.

„Clay, zašto toliko voliš surfanje?“ Nakon dugog razmišljanja: „Sam sam, nitko mi ne postavlja pitanja. Mozak mi se ugasi, samo sam tu i ujedinim se s valom.“ Marzo nije talentiran surfer, iako ima Aspergerov sindrom. On je dobar, zato što posjeduje svojstva autista. Ljudi poput njega su poznati po tome da se opsesivno bave jednom temom. Uče upute napamet, opsjednuti su mravima ili brodovima. Albert Einstein, za kojeg se kaže da je također imao Asperger, svoj je život posvetio fizici. Clay Marzo surfa, piše Deutsche Welle.

Kada su valovi dobri, onda po sedam ili osam sati surfa, bez prekida. Već dva puta je odvezen na hitnu zbog dehidracije i nemoći. Ako ne surfa, onda sjedi pred tv-om i gleda snimke sebe kako to čini. Ima prijatelja, koji ga na svakom natjecanju snima. Kratki isječak od nekih desetak sekundi gleda po nekih 40-ak puta. Kada u glavi snimi svaki detalj, ide dalje na sljedeći isječak. I tako cijelu noć.

S pet godina uči surfati. Ocean mu pruža utočište. Na kopnu je izgubljen. Grize nokte, maše rukama, zaboravljiv je, zvuk usisavača ga muči. Kada za božić treba otvoriti poklone, pobjegne u svoju sobu. U školi ga tuku, jer je drugačiji. Liječnici su trebali godine za pravu dijagnozu.

Pored svih nedostataka sa 14 godina dobiva ugovor kod Quiksilvera, vodećeg proizvođača opreme za surfanje. No, Clay se sam ne može snaći. Mora puno putovati. Gubi putovnice, zaboravlja put, ne može s gomilom novinara izaći na kraj, onda bespomoćno naziva majku. Tada gubi kontrolu, udara oko sebe, baca dasku o zid. „Ali kada uđe u vodu, onda je najčišći talent, koji sam ikada vidio. Osjeti se kako se oslobađa od tereta vanjskog svijeta“, kaže Jamie Tierney iz Quiksilvera.

Od 2007. se zna za njegovu bolest. Redovno ide na terapiju. Već godinu dana nije imao napade bijesa. U kolovozu 2009. pobjeđuje na prvom profesionalnom turniru. No, turnire ne voli. Ne shvaća bit natjecanja. Ne smatra ih izazovom. Često se dogodi da mu nedostaje samo bod do sljedećeg kruga. To znači da samo treba doći do plaže da bi ga ostvario. Ali on često samo sjedi na dasci i čeka savršen val. „On ima potencijal da postane svjetski prvak. Ali po koju cijenu? Najvažnije je da je sretan“, kaže Tierney.