Čistačice će se dobro namučiti dok operu staklo
No ja sam slabašan pisac i koliko god se trudio ne znam kako u riječi pretočiti sav onaj ushit i oduševljenje koje sam osjetio kad je Mike Oullette smjestio pak u praznu mrežu i konačno potvrdio prolaz Medveščaka u polufinale EBEL-a. Taj jedan trenutak u kojem se onih 8 tisuća ljudi natiskanih u Ledenoj dvorani pretvorilo u jedan savršeni svijet odvojen od svega sadašnjeg; u svijet koji je sam sebi dovoljan. Takvu transformaciju može izvršiti samo umjetnost, a ova predstava Medvjeda bila je umjetnost najvišeg ranga.
Okej, malkice je patetično tako nešto tvrditi posebno kad uzmete u obzir da su u ovom slučaju umjetnici bezubi Kanađani i Ameri koji se mlate palicama i nabijaju ljude na ograde, ali pitajte onih 8 tisuća ljudi koji su sinoć uništili grla i dlanove i odgovorit će vam na isti način.
Čitava priča oko Medveščaka je čudna budući da je klub, ovaj klub koji sad igra u EBEL-u i puni dvorane, stvoren praktički preko noći. Ono što nije čudno je to što navijači drugih purgerskih klubova obezvrijeđuju Medveščak i tribine u Domu sportova, i ja ih donekle razumijem. Ekipu je do jučer pratilo 50 ljudi, danas je prati 8 tisuća, Medvjedi su odradili strašnu medijsku kampanju i totalno je "in" dolaziti u Ledenu. Jasno mi je to - nisu bili, nisu osjetili i ne znaju. Želim reći kako je ono sinoć bilo svašta, ali nije bilo fejk. Medveščakova publika nije fejk. Ne radi se tu o sponzorušama i posvudušama i o jeftinoj pivi i kokicama i hot dogu, ne radi se o sigurnom navijanju i zabavi, ne radi se o modi i fenomenu. Ako sam išta osjetio jučer onda je to jedinstvo i želja i ogromna ljubav prema tim plaćenicima na ledu koji čitave sezone krvare i kolju se sa stokilaškim mrgama za taj jebeni, umjetno stvoreni Medveščak. Možete me uvjeravati i uvjeravati koliko god hoćete, ali nema nikakve šanse da me uvjerite kako je sinoćnja predstava bila lažna i sigurno me ne možete uvjeriti kako se onaj osjećaj kad su igrači izašli na led sa svojim klincima može kupiti novcem. Bio je to čist, snažan i nevin osjećaj, neukaljan mafijom i namještanjem utakmica, neukaljan slabašnom konkurencijom, očišćen od svega onog što navijači prilikom svake pobjede osjećaju prema Mamiću, Gopcu, Svaguši, Kerumu ili Miličeviću, odnosno onome što takvi likovi simboliziraju u našem društvu.
Ne želim pisati o utakmici jer ovo nije članak o sportu već o onom što sport predstavlja i što nadilazi, već se samo želim zahvaliti Krošelju na besprijekornim obranama, Prpićima na krvavom radu, Hećimoviću na organizaciji i dodavanjima i Guidarelliju i Oulletteu na egzekuciji i svima ostalima koji su ugradili sebe u ovu priču*. Želim im se zahvaliti što su nam podarili taj prokleti osjećaj kad se 16 tisuća ruku u jednom trenutku podiže u zrak, taj filing kad 16 tisuća dlanova istodobno odaje počast vrhunskoj umjetnosti. A sad je bolje da prestanem jer ću vas u protivnom sve ugušiti s ovim izljevima patetike.
*S posebnim naglaskom na Roberta "Gajbu" Kristana i njegov velebni taktički potez odigran nakon što je Medveščak gubio s 0-2 poslije prve dvije tekme
Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu, kad si sretan javi se na hrvoje.monitor@gmail.com
