Croatia - momčad koja se boji vlastite sjene

ZAGREB – Marino Biliškov je u nedjelju navečer donio zrnce osmijeha u Maksimir. Hajdukov izjednačujući gol na Kantridi ostavio je Croatiju i dalje u utrci za naslovom, nakon nedjelje situacija je na ljestvici identična onoj sedam dana ranije (Rijeka bježi pet bodova Hajduku i Croatiji), međutim do kraja je prvenstva ostalo kolo manje. U igri je još 18 bodova, Rijeka trenutno vodi 5-0...

Defetizam je logičan produkt krize. A kako je maksimirska kriza iz kola u kolo sve dublja, tako se nakon nedjeljnog remisa protiv Osijeka javio i defetizam.

– Kako ćemo zabiti gol? Kako... Taj je upit bio na usnama Croatijinih nogometaša i dužnosnika. U četiri kola doigravanja »modri« su samo dva puta zatresli suparničku mrežu, od toga jednom iz igre (Mujčin). Kad su napadači zadnji put bili strijelci? Uh, preteško pitanje. Kad se gledaju Croatijini nemoćni napadači na terenu, javlja se isti onaj osjećaj kojeg čovjek ima kad ga u nekom lokalu poslužuje spor i prijevarama sklon konobar...

A od početka proljetnoga dijela prvenstva »plavi« nisu iskoristili čak pet jedanaesteraca! Jednom Miura, dva puta Mujčin i dva puta Prosinečki. A kad Robert Prosinečki u samo sedam dana dva puta ne zabije gol sa 11 metara, onda je to znak da sve lagano ide k vragu.

Rijeka je dva puta prešla centar u Maksimiru i pobijedila 1-0. I ta je pobjeda, to je neprijeporno, uzdigla Riječane u neslućene visine, Croatia ih je zapravo svojom nemoći katapultirala prema zvijezdama. Nekoliko dana kasnije, Hajduk je također dva puta ozbiljnije zaprijetio Ladiću i pobijedio 1-0.

I Osječani su također dva puta bili pred vratima Zagrepčana, dohvatili su bod, da sve bude teže, Croatijina uprava i nogometaši sami će morati pronaći izlaz iz krize. Jer, klub nema navijače, mogu Bad Blue Boysi pričati što god hoće, ali jedina je istina da ta grupa postoji isključivo sama zbog sebe. Do kluba, ili pojedinaca-legendi, najmanje im je stalo. Ali, kad treba prodavati ispraznu retoriku, onda su neki od njih svjetski prvaci u »deklaracijama«.

Jasno je da je klub također napravio niz pogrešaka u koracima u odnosu s navijačima, međutim gdje je ta navijačka ljubav prema klubu, zašto se ne iskaže onako kako bi je trebalo iskazati, glasnom podrškom s tribina svojoj momčadi na terenu? Momčadi koja se bori za naslov prvaka! I dobro kažu u Splitu:

– Sad kad imaju klub, nemaju navijače. A kad više klub ne bude moćan, onda će se javiti navijači i željet će veliki klub. A to ne ide baš tako... Na tri zadnje maksimirske utakmice, protiv Hrvatskog dragovoljca, Rijeke i Osijeka, na tribinama je bilo ukupno oko 7000 ljudi. A Croatia se bori za naslov! Je li doista istina da bi taj naslov mogao razveseliti samo, također sve prazniju, svečanu ložu? Teško nam je shvatiti kako netko tko se dojučer kleo u privrženost plavoj boji može sad željeti poraze Prosinečkog i društva, navodno samo zbog te svečane lože!?

Da su »plavi« imali približnu potporu s tribina nalik onoj koju u svakoj utakmici imaju Hajduk i Rijeka, sad bi situacija na ljestvici sigurno bila drukčija. Navijači, uvjerili smo se u to u Splitu, drže Hajduk, navijači su neodvojivi dio Rijekina senzacionalnog »marširanja« prvenstvom. Klub bez navijača nije klub, ta se teza zorno potvrđuje ovih kriznih dana i u Maksimiru.

Promjena trenera, eto, nije donijela nikakav pozitivni pomak. Baš kao što »skrativši« Croatiju za već upisana dodana dva boda. Što zapravo govore ti podaci na osnovi kojih se lako može zaključiti da Croatia ni jednom nije bila nadigrana (iako je sve tri utakmice loše odigrala), ali je u ta tri dvoboja upisala tek jedan jedini bod?

Samopouzdanje definitivno više ne stanuje u maksimirskoj svlačionici. Momčad koja je donedavno hrabro i drsko išla na noge Ajaxu, ili goropadno dočekivala Porto i Olympiakos (da ne govorimo o domaćem prvenstvu!), sad se boji i vlastite sjene. Nikakve sigurnosti više nema kod iskusnih nogometaša koji su unazad godinu i pol donijeli dosta radosti ovdašnjemu puku, svi drhte, eto, čak i kad Prosinečki stavlja loptu na bijelu točku. Do prije tjedan dana najsigurnije uloženi novac bio je na njegovo uspješno izvođenje jedanaesterca. A smo i najavljivali.

Logično, Lončarević nije tip šok-trenera. I stoga čak i razložno zvuči vapaj očajnika »dajte nam Ćiru«! Moramo se ispričati sucu Sinovčiću. Oba jedanaesterca koja je dosudio za Croatiju bila su čista i bistra poput gorskog potoka! No, uistinu na maksimirskom gradilištu radimo u gotovo nemogućim uvjetima, a istodobno su i novinari koji prate Croatiju gotovo pod jednakim opterećenjem kao i ta Croatia, svaka se sučeva odluka u korist Zagrepčana gleda posebnim povećalima.

A vrijedi spomenuti i jednu potankost koja bi možda mogla probuditi »modru« svlačionicu. Jesu li Croatijini nogometaši doista »umjetna trava«, nasuprot »rascvale Rijeke« i »mirisnog Hajduka«, kako piše riječki list, opijen uspjesima svoga kluba?