Da bi svi odradili puni staž ne bi bilo kriznog poreza, povećanja PDV-a

Da su u Hrvatskoj u mirovini samo oni koji imaju više od 35 godina radnog staža, imali bismo oko 380 tisuća umirovljenika, a ne gotovo 1,2 milijuna, koliko ih je danas.

Kad bi se pri tome zadržao sadašnji sustav financiranja mirovina, za koje se oko 60 posto prikupi iz doprinosa, a 40 posto izravno iz proračuna, od poreza, svaki od tih umirovljenika mogao bi dobiti gotovo tri puta veću mirovinu! U takvom, za umirovljenike utopijskom svijetu, prosječna bi mirovina iznosila više od 7000 kuna!

Bilo bi to i više od prosječne plaće, pa bi država mogla bez grižnje savjesti i straha od raspada mirovinskog sustava prestati davati novac iz proračuna. Čak i tada, bez novca iz proračuna, prosječna bi mirovina bila gotovo dvostruko veća i iznosila bi oko 4400 kuna. Sada toliko ili više dobiva stotinjak tisuća umirovljenika, ni deset posto od njihova ukupnog broja.

Dakle, da su u mirovini samo oni koji su je zaradili, svi bi oni mogli dobivati iznos dovoljan za pristojan život, a država bi pri tome uštedjela 14 milijardi kuna, koliko će ove godine morati iz poreza pretočiti za mirovine.

Ne bi morala uvoditi krizni porez niti povećati PDV, a proračun bi bio uravnotežen ili s minimalnim deficitom umjesto sadašnjih 11 milijardi kuna! Takva, uravnotežena Hrvatska, mogla bi puno lakše i puno jeftinije dobiti novac na međunarodnom tržištu, mogla bi taj novac koristiti za nove investicije koje bi sačuvale zaposlenost i povećale BDP, mogla bi puno brže i bezbolnije prebroditi krizu...

Model financiranja

No, bez obzira na godine radnog staža, iz mirovinskog se sustava sada ne mogu izbaciti stariji od 65 godina jer za njih više nema mjesta na tržištu rada. Ali, kad bi se iz tog sustava izbacili svi mlađi od 65 godina, broj umirovljenika smanjio bi se na 730 tisuća, ili za 40 posto. Svaki od njih mogao bi, uz sadašnji model financiranja iz doprinosa i poreza, dobivati 40 posto veću mirovinu, dakle prosjek bi bio oko 3800 kuna. Kad bi država prestala davati novac iz proračuna, prosječne bi mirovine bile neznatno manje nego danas. No, da bi ostale na današnjoj razini, proračun bi trebao dati još oko 1,5 milijardi kuna umjesto sadašnjih 14 milijardi!

Kasa tajkunske pomoći

Opet bi državne financije bile zdrave i ne bi im trebao krizni porez ni veći PDV.

Sve ovo je, naravno, samo utopijska matematika.

Uz sve to, mirovinski je fond u devedesetima bio izdašna kasa tajkunske pomoći, pa su milijarde kuna iz njega otišle za bogaćenje odabranih, a ne za isplatu mirovina.

Istodobno je broj onih koji pune mirovinski sustav doprinosima iz svojih plaća smanjen za 25 tisuća ljudi. Dakle, danas 25 tisuća manje zaposlenih mora uzdržavati 335 tisuća više umirovljenika nego 1994. Te je godine za svakog umirovljenika radilo dvoje zaposlenih, a danas 1,3 zaposlena moraju uzdržavati jednog umirovljenika!

U europskim zemljama jako je malen postotak onih koji idu u invalidsku mirovinu. Takve su mirovine znatno manje od redovnih i njih prihvaćaju samo oni koji uistinu više ne mogu raditi ni jedan posao. Nema muljaže s liječnicima i izmišljanja bolesti, jer odlazak u invalidsku mirovinu znači prihvaćanje stroge kontrole.

Vraća sav novac

Ako takvog umirovljenika ulove da u vlastitom domu radi nešto za što prema liječničkim nalazima nije sposoban, primjerice da si cijepa drva, mora vratiti sav novac koji je na ime invalidske mirovine do tada dobio, a vjerojatno će i završiti u zatvoru. Logika je: ako može cijepati drva, može i raditi, dakle nije za invalidsku mirovinu. Ako može nositi paket iz trgovine, može raditi i kao dostavljač ili poštar, dakle opet nije za invalidsku mirovinu. Uz to, odlazak u mirovinu nekoliko godina prije punog staža donosi i veliki gubitak mjesečnog iznosa, ponekad i do 50 posto.

Zato među tim europskim umirovljenicima, koje u predsezoni i posezoni susrećemo na Jadranu kako veselo idu s jednog izleta na drugi, uglavnom nema mlađih od 60 godina. Do tada Europljani nisu umirovljenici, nego punjači njihovih mirovinskih fondova.

Proračun pojedu državni službenici

Oni koji su 40 godina svaki mjesec uplaćivali doprinose sada traže
najjeftiniji kruh i povrće

S pravom su branitelji sada počeli strahovati da će se hrvatski mirovinski sustav za nekoliko godina urušiti i da više nitko neće moći dobiti mirovinu jer novca neće biti. S pravom upozoravaju da bi već sada trebalo početi misliti o tome i smisliti neko rješenje.

No, pri tome predlažu potpuno pogrešno da se mirovine već sada linearno smanje svima, kako bi trošak za njih bio manji i lakše podnošljiv.

Prijedlog je potpuno u duhu tipične hrvatske političke neodgovornosti, u kojoj se uzima svima kad više nema dovoljno. Tako se ne mora ni zagrepsti u suštinu problema, a kamoli ga pokušati riješiti.

Slična se priča ponavlja svaki put kad trošak za plaće državnih službenika postane prevelik teret. Najlakše je svima odrezati pet posto, umjesto da se utvrdi je li baš svaki od njih 240 tisuća nužan za funkcioniranje države.

U trošku za državne plaće i mirovine nije problem u iznosima koje ljudi dobivaju, jer osim malobrojnih povlaštenih, većina službenika i umirovljenika zaslužuje veću plaću i veću mirovinu. Problem je u njihovu ukupnom broju.

Problem je u ministarstvima, agencijama, fondovima i ostalim državnim i paradržavnim tijelima koja su pozapošljavala tisuće i tisuće ljudi, a da sami ti ljudi zapravo ne znaju što bi trebali raditi pa se onda samo prave da nešto rade kako bi dobili plaću.

Problem je u golemom broju umirovljenika, od kojih je samo trećina radila dovoljno dugo da zasluže svoju mirovinu. Ostali su je dobili kao svojevrsnu socijalnu pomoć ili nagradu za podobnost.

Branitelji, koji sada iniciraju linearno smanjenje mirovina, najbolje znaju da je u njihovoj populaciji najviše onih koji ne zaslužuju tu braniteljsku mirovinu. Upravo su prosječne braniteljske mirovine 2,6 puta veće od prosječnih “običnih”.

Upravo je među braniteljima samo njih 257 u starosnoj mirovini, a ti primaju najmanje - prosječno 2270 kuna. Upravo među braniteljima ima najviše onih koji primaju više od 8000 kuna - čak 12.116 ili njih gotovo 20 posto, dok je među “običnim” umirovljenicima onih s više od 8000 kuna samo 1294 ili oko 0,1 posto!

Stoga upravo branitelji moraju sami, kad već država za to nema političke snage i hrabrosti, inicirati čišćenje svojih umirovljeničkih redova od “viška”. Kad oni započnu, država može nastaviti i proširiti akciju na cijelu umirovljeničku populaciju.

Još jednom - mirovine u prosjeku nisu prevelike, samo ih previše ljudi prima, a premalo ljudi za njih radi. To je u cijeloj priči o financiranju mirovinskog sustava neodrživo, a ne činjenica da svaki penzić u ovoj zemlji prima u prosjeku 2200 kuna. Ta je činjenica neodrživa za same “penziće”, a najviše boli one koji su 35 ili 40 godina redovito svaki mjesec uplaćivali iz svojih prihoda, da bi sada tražili najjeftiniji kruh i povrće koje popodne otpišu na tržnicama.

Što je još gore, ti isti penzići velik su teret vlastitoj zaposlenoj djeci koja zbog financiranja silnih mirovina moraju plaćati velike doprinose, moraju plaćati krizni porez i skuplje proizvode jer je država povećala PDV da bi nadoknadila manjak u proračunu.

Ta ista država sasvim bi ugodno riješila svoje financijske probleme da ne mora iz proračuna toliko izdvajati za sve takozvane socijalne transfere, koje je sama nabildala vodeći se logikom da novac stvara najvjernije političke sljedbenike i utišava svaki bunt