Ljudi koje je život namlatio po leđima, neki tome sami krivi, neki žrtve nesretne sudbine, ti što žicaju novce po kolodvorima nisko su na društvenoj ljestvici. Jeste li kad vidjeli znanstvenika kako prosi, ili pak kirurga, liječnika, sposobna inženjera ili lucidna umjetnika?
Kako vam zvuče sportaši? Netko iz nogometne prve vrste? Ili vam, recimo, priđe Blanka Vlašić i onako vas s visoka priupita za malo financijske pomoći, jer nema za vlak do mjesta u kojem se održava veliko natjecanje? Ili vas Janica Kostelić ponizno zamoli za malo donacije, da si može nabaviti skije...
Apsurdno, zar ne? Pa ipak, naši intelektualni sportaši moraju činiti upravo to – prositi financijska sredstva za odlazak na natjecanje.
Kako piše na stranicama Rep.hr, srednjoškolci iz nekoliko hrvatskih srednjih škola morali su financijska sredstva pribaviti angažirajući sponzore, jer je, kako sam neslužbeno saznao, MZOŠ izrazio manjak sredstava za slanje mladih informatičara na natjecanje u Ameriku, zemlju daleku. U toj akciji brzinskog skupljanja novca najviše su se istaknuli DM i Radio Antena, ali bilo je i drugih sponzora.
I tako klinci ipak putuju na natjecanje. Ne zahvaljujući svojoj državi, niti zahvaljujući svojem ministarstvu.
Smijemo li uspoređivati žicanje dvije kune sa skupljanjem vrsnih sponzora koji će financirati odlazak jake ekipe koja ima sve potencijale za povratak sa lovorikama na mladim i pametnim glavama?
Smijemo. I trebamo.
Svaka čast sponzorima, dapače HVALA sponzorima koji rade posao umjesto države. Da nema sponzora, ti bi pametni ljudi sjedili kod kuće. Ovako, dobili su priliku pokazati cijelom svijetu što znaju.
Osvoje li kakvo zlato, ne sumnjam kako će ministar Fuchs iskoristiti priliku slikati se sa mladim i nadarenim ljudima, pa će vjerojatno pasti i kakva prigodna govorancija o budućnosti zemlje, o našoj pameti i snazi, pa malo tapšanja po mladim ramenima... možda im i Jadranka tom prilikom uvali počasne članske iskaznice HDZ-a.
Možda se slikaju i sa Predsjednikom. Koji također nije na popisu sponzora.
Jedini koji zaslužuju slikati se sa tim timom, vrati li se on ovjenčan slavom, samo su i isključivo sponzori, oni koji su isfinancirali putovanje, bez kojih ne bi bilo ni medalja ni državne slave.
Dvije kune po dvije kune, nažicalo se za putovanje. Talentirani mladi ljudi i njihovi mentori, nastali u školskom sustavu dizajniranom da guši kreativnost i potiče prosječnost, koji su se pripremali za natjecanje isključivo snagom vlastite volje i ulaganjem vlastitog, učeničkog i mentorskog truda, u uvjetima koji ne favoriziraju nadprosječne, u školama koje ih same financijski ne mogu podržati.
Naravno, ministarstvo bi, budimo realni, bez problema moglo financirati putovanje. Priče o nedostatku sredstava strpao bih u istu ladicu u kojoj držim priču o odustajanju od licenciranja antivirusa za svoje korisnike i onu o odustajanju od nabavke Microsoftovog softvera. Sve tri priče, zapravo, imaju istu srž.
A ona nije nimalo lijepa.
No, što je tu je – neometeni ministarstvom koje na verbalnom nivou podržava mnogo toga, okrenuli su se žicanju novca od sponzora. I nažicali su. Pa će i otići. Ako Bog da, i pokupiti nagrade. Zatim se vratiti kući, da bi se oni što su ih izdali sa njima za novine malo slikali.
Ima li razlike između Blanke Vlašić, Janice Kostelić i ovih mladih ljudi? Ako ima, recite mi u čemu su različiti? Naravno, Blanka i Janica bave se pravim sportom, no jesu li medalje kojima možemo pokazati kako imamo vrlo talentirane i vrlo pametne mlade ljude, jesu li te medalje zaista manje vrijedne od Blankinih i Janičinih?
Obje naše sportašice svoja su zlata osvojile u oštroj konkurenciji najboljih iz cijeloga svijeta. No, i naši intelektualni sportaši odlaze u jednako konkurentnu priču – dočekat će ih mnoštvo ekipe najboljih iz cijeloga svijeta.
A zlato je zlato. Valja ga zaslužiti – skokom u vis, spustom niz ledenu stazu ili izradom programa koji problem rješava bolje od konkurencije. Uostalom, mislite li kako je to bezvezna medalja, zašto ne pokušate i sami napraviti nešto barem upola dobro kao ono što čine natjecatelji na takvim natjecanjima?
Ne ide, ha? Teško, ma da? Komplicirano, treba misliti, treba znati, treba se truditi, valja imati iskustva... to zlato u ruke ne dolazi lako.
Pa ipak, kada bi na naslovnici dnevnih novina osvanuo naslov poput “Blanka Vlašić mora pronaći sponzora da bi mogla otići na natjecanje”, digla bi se na MZOŠ (da, isto to ministarstvo) kuka i motika, skandal bi bio poveći, i preko noći našlo bi se novca za financiranje odlaska na natjecanje.
Kad se to dogodi informatičkim natjecateljima, ministarstvo ostane mrtvo-hladno.
Zato, dječice, gledajte i učite: danas ste nažicali novce za ispunjenje vlastitih snova. Nakon što završite obrazovanje, cijeli svijet je vaš. Trebate li ostati u državi koja nije prepoznala vaš talent i natjerala vas na žicanje ispred željezničkog kolodvora?
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
