priuštiti.
Zatim se umiješala država (preciznije, vladajuća stranka), ne znajući zapravo što joj je činiti, ali na kraju je nastalo prav(n)o čerupanje oko tog malog komadića Domovine.
Da je barem smiješno
Da sam barem stranac, pa da se od srca mogu smijati nastalom čerupanju! Ovako, em živim u ovoj zemlji, em sam pripadnik iste te crkve. Gledam i "ne" vjerujem. Problem jest kompleksan i vjerojatno javnost nema uvida u sve podatke, ali zbog toga ne treba zanemariti ona "manja" pitanja koja su ovim događajem izronila. Pa evo što ja o tome mislim.
Pripada li to zemljište Crkvi? Pripada. Uistinu, komunisti su svojedobno nacionalizirali tu imovinu, a Osimskim sporazumom je država kasnije platila odštetu. Da je stalo na tome, bilo bi to relativno jasno. No, država zatim iz neke svoje udvorničke potrebe poklanja nazad istu tu obeštećenu imovinu Crkvi. Time ona prelazi iz državnog u crkveno vlasništvo. Točka.
Prvi je Papa, onda Predsjednik
Često zaboravljamo kakva je struktura Katoličke crkve. Ona ima svog poglavara koji sjedi u Vatikanu i njega se bespogovorno sluša. Naravno, lokalni biskupi i svećenici u velikoj su mjeri samostalni u svojim lokalnim odlukama, ali kada Papa nešto kaže, ostali šute. Papin autoritet iznad je bilo kojeg drugog ovozemaljskog autoriteta. Svećeniku je prvo poslušati što Papa kaže, a tek zatim što mu kaže Predsjednik ili Premijerka. Iako se to često ne događa, upravo je kardinal Bozanić svojim stajanjem uz stav Vatikana pokazao kome (i samo kome) on zaista odgovara.
Čini se kako je dobar dio, ako ne i većina mojih čitatelja ateističkog svjetonazora, pa možda niti ne znaju za tu činjenicu, ali s druge strane, sudeći po reakcijama, rekao bih kako ni većina vjernika toga nije svjesna. Još otkako je rimski imperator Konstantin (a zajedno sa njim i paralelni imperator Licinius (*)) 313. godine milanskim ediktom "legalizirao" kršćanstvo i vratio konfisciranu imovinu, ta je religija neprestano jačala, ali se i centralizirala. Tijekom vremena postala je dominantna religija s dominantnim geografskim središtem: (većinu vremena) Rimom.
Struktura Katoličke crkve uvijek je bila snažno centralizirana hijerarhija, s koncima koje u svojim rukama čvrsto drži Papa. Takva je i danas. Cijela hijerarhija djeluje kao svojevrsna paralelna struktura vlasti u svakoj državi, sa svojim uredbama, statutima, poslanicama i vlastitim crkvenim sudom. Zato nas ne treba čuditi činjenica da je kardinal Bozanić vrlo lako prepustio zemljište talijanskim svećenicima, niti nas treba čuditi njegova šutnja o tome. Lojalnost kardinala Bozanića, kao i svih svećenika i časnih sestara, nije prema ovoj državi (države dolaze i odlaze) niti ovoj naciji (nacija je tek skup smrtnika, vjerničko stado), već prema Svetoj Stolici (Petrovom nasljedniku, The Instanci).
Da nije Bozanić, netko drugi bi
Neka ne bude zabune, to je takva hijerarhija i to je takav poziv. Bozanić nije mogao učiniti ništa drugo nego povinovati se volji onih koji su u hijerarhiji iznad njega. Da nije on, netko bi drugi; rezultat bi bio isti a Bozanić bi se mogao pozdraviti sa karijerom u Vatikanu.
Zato me je iskreno iznenadila buna istarskih biskupa i njihova poruka kako će zemljište vratiti državi (rađe nego da ga daju talijanskim kolegama), jer je to bio otvoren i za našu vjersku sredinu zaista neočekivan čin bunta prema vrhovnom autoritetu. Nimalo neočekivano, usljedio je STFU iz smjera Vatikana i – sve je stalo. Odjednom je priča o Dajli postala tabu tema u crkvenim krugovima, nešto o čemu se ne priča s laicima, vjernicima, nepoznatim ljudima, a pogotovo ne s novinarima. Takva je snaga Papine riječi.
Političari odigrali pacerski
Političari, s druge strane, odigrali su nevjerojatno pacersku igru. Kako sam na početku teksta naveo, država je ta koja je Crkvi vratila (već obeštećenu) imovinu. Crkva, kako vidimo, ima snažno centraliziranu hijerarhiju. Kako Papa kaže, tako svi postupaju. Sukladno tome, ako neko visoko crkveno tijelo odluči da zemljište treba pripasti talijanskim kolegama, to će tako biti. Iz pozicije Crkve, ništa se značajno nije dogodilo, ali iz pozicije državnog suvereniteta jest. Vraćanjem već obeštećenog zemljišta otvorila se Pandorina kutija koja je jednom bila zatvorena Osimskim sporazumom, pa se ponovo može otvoriti pitanje potraživanja hrvatskog teritorija od strane talijanskih vlasnika, na što su upozoravali pravni stručnjaci.
Kako reagira naša genijalna vlast? Tako da akte o vraćanju Dajle proglašava nevažećim. Tako valjda mali Ivica zamišlja državnu politiku, kao igrariju u kojoj danas nekome možete nešto pokloniti, a sutra se predomisliti i tek tako to uzeti natrag. Možda bi i funkcioniralo kada bi riječ bila o kakvom građaninu ove zemlje, ali kada je sa druge strane vrlo podmazan i tisuću godina treniran diplomatski mehanizam moćnog međunarodnog igrača... u ovom pravnom sukobu Hrvatske i Svete Stolice neću se kladiti na domaću ekipu.
E, da – i Premijerka piše Papi. Sretno joj bilo, možda ovo ispadne dobar reality check.
Oporba ne želi talasati
Oporba, poprilično mlaka. Očito je na djelu oprez zbog činjenice da se s oltara puku propovijeda za koga valja glasati na izborima, pa nije zgodno talasati previše. Naravno da niti jednom političaru nije palo na pamet predložiti suspenziju konkordata s Vatikanom, kada već Vatikan tuži Republiku Hrvatsku i traži obeštećenje (koje će ionako platiti – glasači, bili oni pravovjerni, krivovjerni ili nevjerni).
No, najintrigantniji mi je muk desničarskih stranaka i strančica. Inače spremne dići galamu svaki puta kada opičeni Joško Joras po asfaltu premeće žardinjere, ovaj puta mudre glave hrvatskih muža spremnih mrijeti za svaki pedalj svetoga domovinskog tla – gromoglasno šute. Inače spremni kritizirati sve i svakoga, barem na riječima biti prvi na braniku Domovine, pred autoritetom jednoga Pape svi su se posakrivali u mišje rupe i čekaju da "situacija" prođe. Vjerojatno
imaju razloga – pukne li ljubav između Crkve i HDZ-a, valjat će izabrati drugu političku opciju za koju će se navijati s one strane oltara, pa se svi nadaju kako će, pokažu li smjernost i poslušnost Svetoj Stolici, na kraju baš oni ušićariti malo snažne duhovno-propagandne mašinerije u predizborno vrijeme koje samo što nije.
Dajla je jedan veliki kolektivni FAIL. Kao vjernika, žalosti me što se moja vlastita crkva pokazala kao bešćutna birokratska institucija kojoj je pitanje ovozemaljskih dobara važnije od rješavanja duhovnih potreba pastve, a one su danas mnoge. Ovakvo čerupanje oko zemaljskih dobara neće privući ljude vjeri, već naprotiv – povećat će broj ljudi koji s vjerom ne žele imati ništa, pogotovo u ovo vrijeme socijalne nesigurnosti. No, s druge strane, možda su ovakvi skandali Crkvi potrebni – da joj ukažu na vlastite greške i propuste. Ono, 'ajmo se koncentrirati na duhovne probleme, a ne na materijalne. Ili je to Crkvi postao prevelik teret? Drugorazredna stvar, možda?
Što se vladajućih i njihovih pametnih poteza tiče, mislim da ću usta držati zatvorena.
Inače bih odmah morao otrčati na ispovjed i izmoliti dvadesetak Zdravomarija uz klečanje na kukuruzu.
(*) odnos između Liciniusa i Konstantina nije bio bajkovit – ubrzo nakon potpisivanja edikta vojnički su se sukobili u bitci kod Vinkovaca koju se naši turistički genijalci nikada neće sjetiti kapitalizirati kako to rade Nijemci, u kojoj je Konstantin (inače rođeni Naissuščan - današnji Niš u Srbiji) nadvladao Liciniusa; uslijedilo je još nešto borbi, konačni poraz Liciniusa i njegov odlazak u generalsku mirovinu, gdje ga je zatekla Konstantinova optužba za planiranje prevrata i 325. godine kraj života na užetu. Tako je jedan završio kao obješenjak, a drugi kao svetac.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
