Daksa je bila Bandićev ideološki Jordan

Kome nije bilo jasno prije, moralo mu je biti jasno toga dana. Tog popodneva, na lijepom i sumornom otočiću Daksa kod Babinog Kuka, sakupio se čitav hrvatski visoki kler. Nadbiskupi i biskupi, kanonici i profesori teologije sakupili su se pod sjetnom čempresatom da komemoriraju žrtve poslijeratne partizanske odmazde, a među svim tim ljudima bio je i jedan kojem tamo ni po čemu nije bilo mjesto: niti je Dubrovčanin, niti klerik, niti antikomunist, niti i po čemu žrtva. No, bio je tamo, u prvom redu, nametljiv poput kuma na svadbi, i odaslao svojom nazočnošću poruku koju je kanio odaslati.

Taj čovjek zove se, dakako, Milan Bandić.

Tog dana Milan Bandić je, premda je to malo tko shvatio, ugazio u svoj ideološki Jordan. On, koji je političku karijeru otpočeo kao partijski aparatčik u općini Peščenica, i od početaka pa do prošlog tjedna proveo pod skutima famozne “partije”, tog je popodneva u očima hrvatskog crkvenog vrha prošao svoj obred ideološkog prekrštavanja. Bivši “crveni”, “komunjara” i “drug” tog je popodneva prošao najvažniji test i dobio placet besprijekornog, katoličkog kandidata. Kako se kaže u filmu “Casablanca”, bio je to početak jednog predivnog prijateljstva.

Od tada naovamo, zagrebački načelnik i predsjednički kandidat u klerikalnom je deliriju. Predsjedničku kampanju počeo je performansima presvlačenja po sljemenskim kapelama, potom je u Globusu izjavio da je “vrijeme za predsjednika katolika”, a onda je otpočeo turneju po hrvatskoj provinciji koja uključuje sve ikonografske elemente konzervativnog kiča: kapelice i stratišta, folklorne djevojke i starice zabrađene maramom.

No, u ovom slučaju problem nije u tome što Bandić hoće primamiti naklonost katoličkog vrha, problem je u tome što su mu je oni uzvratili. Tako se Zagrebom brzo pronio trač o tome da je Primorčev stožer otišao do biskupa Srakića i zaiskao diskretnu podršku. Odgovor je bio: ne, mi smo svog čovjeka odabrali. Taj čovjek je, dakako, Bandić.

U prejednostavnom, monomanskom svijetu hrvatskog katoličkog vrha prečesto postoji samo jedna emocija koja prodire iza debele slonovske kože - a ta je emocija antikomunizam. Ni socijalna nepravda, ni antiekološki prijezir, ni sebičnost prema bližnjem, ni šovinistička mržnja kod vrha hrvatske katoličke crkve ne mogu pobuditi ozbiljnu uzrujanost. Jedino što katolički vrh svaki put nanovo digne u stanje uzburkane iritacije jesu tek - partizani i “partija”.

To da u svijetu Keruma i Todorića, Jokera i Lidla jedna kršćanska organizacija ima potrebu toliko govoriti o nečem tako mrtvom kao što je totalitarna ljevica činjenica je nad kojom sam se često snebivao i koju nikad nisam uspio sasvim razumjeti. No, ono što još manje mogu razumjeti jest da je taj antikomunistički nerv, taj posebno tanan živac ispod svih slojeva debele kaptolske epiderme, zatajio upravo sada kad ga prvi put trebamo i kad prvi put Hrvatskoj prijeti nešto što iole naliči “crvenoj opasnosti”. Ali, ne - za Milana Bandića, čovjeka koji je politički ponikao kao partijski drug i čitavu karijeru rastao unutar stranačke kamarile, istančani anticrveni senzor hrvatske crkve više ne vrijedi. Možemo li, molit ću lijepo, pitati zašto?

Pitanje je, naravno, naivno. Milan Bandić svoje je jordansko krštenje pripremio poodavno. Pripremio ga je ne samo Daksom nego, mnogo prije, time što je Thompsona pripustio na trg, darivao alkarima konje, s Kaptolom hendlao nekretnine i - kućnim rječnikom - “obavljao sitne popravke” kad je god trebalo. Onog časa kad je po treći put postao zagrebački načelnik, Bandić je na Bundeku stoga izbiflao programatski govor koji i sad dobro pamtim jer mi je i tada zazvučao strašno. Govorio je tada poput ideološkog zanesenjaka o “zagreboljublju, domoljublju i bogoljublju”, a njegov govor prije je zvučao kao zaziv kafanskog ideologa nego pragmatičnog gradonačelnika. Pokazalo se kasnije - bio je to govor kojim je najavio kampanju, i govor kojim je snubio brak.

Moj kolega Jergović veli kako za njega Bandić ipak nije isto što i Kerum. Ja se slažem, ali tek utoliko što mislim da je Bandić osjetno opasniji. Kerum je pas koji laje i ne grize, mali lokalni feudalac koji se već na prvom koraku - kao gradonačelnik - popiknuo o sistem kojim ne može obvladati i o vlastitu umnu ograničenost koja mu priječi da vidi širu sliku, sklapa savezništva i anticipira sutra. Za razliku od njega, Bandić je doista nacionalno opasan. Dok Kerum proizvodi neprijatelje, Bandić proizvodi klijente, dok Kerum bedasto misli da birokraciju može bajpasirati, Bandić birokraciju zna podčiniti. Dok Kerum stvara prividnu iluziju da je efikasan, Bandić je doista efikasan u onom što je njegova agenda, a to je čvrsta, prepletena mreža zahvalnih koji sišu nepresušni metropolitanski budžet. Onako kako vlada Zagrebom, Bandić misli vladati Hrvatskom, a to znači - čuvajte novčanike! I to je divovska Bandićeva prednost: svi koji ga podržavaju - pa i Crkva - već vide sinekure i apanaže, neprincipijelne pobočne dogovore, dakle sve ono što naš čovo ionako želi od “narodne” vlasti.

Stoga Kerum nikad ne može biti ono što Bandić već jest - dakle, “rezervni Tito”, koji je “krao al’ i nama dao”, čovjek koji nudi ono što bi naš čovjek najviše htio: miks socijalizma i desnila, ustašoidno samoupravljanje, komunizam s biskupskom konferencijom umjesto CK i s Thompsonom na mjestu Ive Lole. Kad u nas ljudi kažu - a kažu često - “ja sam desničar u nacionalnom, a ljevičar u socijalnom”, onda misle na nekog poput Bandića. A zaboravljaju da je već jedan čovjek na ovim stranama ispunjao tu “kućicu”: ime mu je bilo Slobodan Milošević.

Među rijetkima koji su spoznali tu duplu demagošku prevaru je pametni katolički portal Križ života, koji je u jednom od friških uvodnika jetko spomenuo kandidata “koji je iz proračuna koji su napunili građani darivao Katoličku crkvu”. Nažalost, tu prevaru vrh Crkve ne vidi, nego poput mlade namiguje čovjeku koji je u sebi fuzirao dvije demagogije koje su u današnjem svijetu opasno iluzorne i utopijski opasne: socijalnu i nacionalnu. Nakon što je silne godine proveo braneći ratne zločince, nakon što se prvi dizao na noge da brani bespravne graditelje, nakon što se sam “iskazao” kao urbani devastator i gramzivi developer, crkveni vrh sada je nastavio dični “civilizacijski niz” i podržao čovjeka koji je oličenje onog protiv čega bi se kršćanin morao boriti. Katolička crkva, čini se, još jednom nije dio rješenja, nego dio problema.