Njen stav protivi se također i izvrsnoj ideji obavezne srednje škole, no tko sam ja da o tome sudim, suprotstavljen kvalitetnom kadru bogate biografije?
Ovo nije tekst o Ljilji Vokić, ona je tek reprezent jedne autoritarne, patrijarhalne manifestacije našeg društva. Nije riječ niti o križu, iako u sekularnoj državi religija i državnost trebaju biti strogo odvojene. Dapače, ova priča ne govori niti o Isusu, čiji je simbol križ.
Ovo je priča o nama.
Kad kažem “nama”, mislim na famoznu “kršćansku većinu”, na onih 87% rimokatolika (ostale kršćanske konfesije nisu nam bitne jer “mi smo mi, a oni su oni”) koji vjeruju kako slijede Isusov nauk i kako svojim životom uistinu svjedoče vjeru.
Ateistima će, vjerujem, ovaj tekst biti dosadan, iako obrađuje temu koja regulira i njihov život, htjeli to oni ili ne.
Isus bi od srama sišao sa križa
Vratimo se na svjedočenje vjere. Svjedočenje vjere, za one koji ne poznaju ili ne razumiju taj izraz, jest skup svih djela i aktivnosti kojima neka osoba pokazuje kako razumije i provodi ono čemu ga vjera uči – slično pojmu “etika”. Dobar vjernik, baš kao i etičan ateist, nastoji činiti dobre stvari a izbjeći one loše.
Je li križ na zidu javne ustanove ispravno svjedočenje vjere ili nametanje vlastitog svjetonazora silom? Ovisno o poziciji koju zauzimate. Kako je lijepo spomenuo slušatelj na kraju emisije Speaker's corner Radija 101, križ na zidu može biti izraz nečije vjere, a kome to smeta – marš u njihove islamske zemlje!
Križ na zidu, zaista, to je jedan pasivan i po nikoga opasan predmet. Osim ako je masivan, pa se u nekom trenutku otkači i poklopi nekog nesretnika. Križ je tek simbol, a simboli su pasivne naravi. Simboli postaju opasni tek kada im ljudski um pridjeli značenje, pravo ili pogrešno – kada križ prestane biti simbolom slobode svih ljudi ovoga svijeta, a postane mojim simbolom, simbolom mene i mojih, a tko tako ne misli, neka se gubi iz moje države. Takav križ, moj križ, križ koji defiira mene i moje prvenstvo nad onima koji nisu u mojoj grupi istomišljenika pa postaju građani drugog reda koji imaju biti kuš ili neka se gube odavde, takav križ prestaje biti simbolom kršćanstva i postaje sve ono njemu protivno. Postaje simbolom naroda, grupe, pojedinca, interesne skupine, postaje vezan uz ovozemaljsko, toliko da bi i izliveni Isus od srama najradije sišao sa tog križa i rekao “evo vam križ, kad u njega vjerujete, a ne u mene”.
Svjedočimo li mi zaista vjeru kad inzistiramo na križevima po školama i javnim ustanovama?
Ili možda na taj način vršimo pritisak na sve one koji ne misle kao i mi? Što dobivamo time? Nekakav zagrobni ekspresni put u raj, jer smo eto postavljali križeve gdje god smo stigli, pa će nas to spasiti od svih onih drugih grijeha koje smo za života učinili jer smo jedan običan simbol stavili iznad dobrobiti brata svoga?
Pedagoška katastrofa
Imamo li opravdanja za vjerske simbole u nevjerskim objektima, pa čak i kad se većina stanovništva deklarira pripadnicima te vjere? Zapravo nemamo. Postavljanje simbola jedne vjere, pa i one većinske, uvodi religijsku segregaciju, podjelu na one koji mogu imati svoj simbol na zidu i one koji ne mogu imati svoj simbol na zidu. U tom smislu je izjava gospođe Vokić kako “...su dva sina Šefka Omerbašića bili naši đaci i oni nikada nisu imali prigovor na to.” Potpuno promašeno opravdanje.
Koristiti djecu svećenika druge vjere za pravdanje svog postupka protivno je onome što nas je Isus učio o ljubavi prema bližnjem; sa ekumenske strane ovo je potpuni promašaj; sa pedagoške strane čista katastrofa.
Kako razriješiti situaciju na najbolji način? Mislim da je odgovor jednostavan, a mogao bi biti izuzetno efektan i koristan za sve nas. Križ ne smije biti jedini simbol vjere u školama i javnim ustanovama; dajemo li pravo nekome da tako izražava svoju vjeru, moramo ga dati i svima drugima. Pa tako, ako je u školi makar jedan učenik židovske vjere, pored križa valja staviti i davidovu zvijezdu. Ima li u školi muslimana, neka bude na zidu i polumjesec.
Ili nešto treće – simbolike kršćanstva, judaizma i islama bogate su, pa svaka škola može iz tog bogatstva izabrati neki simbol po čemu će biti jedinstvena.
Što bi klinci dobili od toga? Ponajprije, naučili bi da među nama žive ljudi koji se na neki način razlikuju od većine; još važnije, naučili bi kako su “ti drugi”, iako u manjini, jednakopravni građani ovog društva. Možda najvažnije, naučili bi kako “ti drugi” imaju neka svoja bogatstva, neke svoje lijepe stvari koje mogu podjeliti sa nama i neke pametne stvari kojima nas mogu poučiti. Davidova zvijezda, križ i polumjesec na istom zidu poručuju o međusobnom poštovanju i suživotu u miru i razumjevanju, nude istinsku poruku kršćanstva.
Imamo li snage učiniti ovako nešto? Potez uopće nije radikalan, niti je u suprotnosti sa onim što nas Isus uči. Dapače, to je znak velike vjere i velike sigurnosti u vlastitu vjeru, kad pružimo ruku braći druge vjere i smatramo ih sebi jednakima (ne zaboraviti niti ateiste).
No, da bismo našli snage za to - moramo se prvo obračunati sa grijehom oholosti.
P.S. Gospođa Vokić kaže i kako je protiv toga da manjina maltretira većinu. Ok, ali podsjećam kako u Hrvatskoj niti trećina građana pušača ima moć mijenjati zakone unatoč volji dvotrećinske nepušačke većine. Što ćemo s tim?
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
