Opće i jednako biračko pravo danas je demokratski standard, pa na prvi pogled ne bi trebalo očekivati da se o njemu u Hrvatskoj uopće raspravlja. Međutim, otvaranjem pitanja političkog statusa onoga što kolokvijalno nazivamo "dijasporom", a preciznije "hrvatskim državljanima koji nemaju prebivališta u RH", postavlja se i pitanje općega biračkog prava.
Članak 45. Ustava u 2. stavku definira obvezu RH da "osigura i svojim državljanima koji se u doba izbora zateknu izvan njenih granica" ostvarivanje biračkoga prava. Znamo da je upravo poštivanjem tog članka pravdano uvođenje posebne izborne jedinice za "dijasporu", što je bio mehanizam kojim je HDZ osiguravao svoju "nadzastupljenost" u Zastupničkom domu. Najavljena promjena Ustava ovoga puta obuhvaća i reviziju te ustavne odredbe. Predsjednik Republike tu promjenu objašnjava pozivajući se na načelo povezanosti oporezivanja i političke predstavljenosti, a u političkoj je javnosti rečeno i to da je sadašnja "ustavna većina", dok je bila u opoziciji, najavljivala ukidanje biračkoga prava "dijaspore".
Može li, međutim, država jednoj kategoriji svojih građana ograničiti biračko pravo, a da time ne naruši načelo jednakosti? Svima je jasno u čemu je problem kad je riječ o pravu glasa "dijaspore". Nije uopće u pitanju biračko pravo "prave dijaspore", onih koji su se iz Hrvatske iselili u svijet, motivirani političkom depriviranošću, ekonomskim pomanjkanjem ili većim izgledima u svijetu. I oni i njihovi potomci, ako nisu primili državljanstvo zemlje u kojoj žive ili ako njihova nova domovina od njih nije tražila da se odreknu svoga izvornog državljanstva, morali bi biti ravnopravni pred hrvatskim Ustavom, a ta skupina ionako u tako malom broju konzumira svoje biračko pravo da njihovi glasovi ne mogu statistički bitno utjecati na rezultate izbora.
Drugi je i mnogo složeniji problem Hrvata iz BiH.
Zakonom o hrvatskom državljanstvu svojedobno je svatko tko se deklarirao pripadnikom hrvatske nacije dobio pravo na državljanstvo. Riječ je o krajnje lošem zakonu, što naciju definira suprotno liberalnoj političkoj tradiciji, koja danas određuje međunarodne standarde. Nacija je država, pa je pripadnost naciji u političkom smislu omeđena državnim granicama. Upravo je to svojim pojmom "političkog naroda" podrazumijevao i bard hrvatske političke misli Ante Starčević.
Hrvatska je, međutim, svoje državljanstvo definirala neliberalno i njenim su državljanima tako postali i oni koji nikad nisu pripadali "hrvatskom političkom narodu". Budući da se radi o relevantnoj skupini, koja je političkim obećanjem o pripajanju njihova zavičaja hrvatskoj državi čvrsto povezana s jednom političkom strankom, bila je iskorištena kako bi se bitno promijenio ishod izbora, pa time dovelo u pitanje i načelo "jednakoga biračkog prava". Za razliku od iseljeništva, koje je uvijek "domicilno" u nekom gradu ili općini u Hrvatskoj, te je birače nemoguće "teritorijalizirati" u zemlji, što stvara problem pri podjeli zemlje na izborne jedinice.
Otvaranje pitanja dijaspore i njena biračkog prava nije vezano uz lokalne izbore, čak ni uz izbore za Županijski dom, ako bi se oni održavali, jer na tim izborima ni dosad dijaspora nije imala pravo glasa. Radi se o ozbiljnu problemu što nije izazvan Ustavom, već zakonom kojim je stari režim ostvarivao svoje interese. Pitanje je može li se taj problem riješiti promjenom Ustava, dakle, bez dovođenja u pitanje nelogično dodijeljenih državljanstava skupini kojoj je državljanstvo s pozicije liberalne države upitno osporiti pravo što proizlazi iz državljanstva - pravo glasa.
