Djeca rata uzvraćaju udarac djeci cvijeća

Nado, da znaš što nam se jučer dogodilo - počeo je priču moj svekar, čovjek u godinama. Moja svekrva i on šetali su se po gradu malo prije Uskrsa, sunce ih je izmorilo, sjeli su u poluprazan tramvaj u prazničnom periodu... Negdje kod Kvatrića u tramvaj je ušla grupa biciklista s vozilima. Vozač tramvaja bio je neumoljiv, nije im dopuštao da se voze s biciklima koji su zauzeli pola vagona. - Izlazite van, to je protiv propisa, tramvaj je samo za pješake - bila je njegova poruka na koju su se samo smijali, inzistirajući bahato da mora biti po njihovom...

Bahati i na biciklu

Ono malo putnika u tramvaju zaledilo se u prizor iz jednog od filmova iz sedamdesetih o njujorškoj urbanoj džungli i podzemnoj željeznici kojom vladaju vandali: šutjeli su, pognuli glave, čekali da sukob završi.

- Tko će se suprotstavljati raspusnim sinovima koji ne prihvaćaju pravila - rekao mi je svekar, prisjećajući se kojekakvih bogatih Žužića i Primoraca čija su djeca sijala smrt. Dodao je vrteći glavom: kako će se tek ti bahati momci ponašati kad se za godinu-dvije prebace s bicikla u neku mrcinu od Mercedesa.

Jedan običan dan

Izgrednici su ipak ubrzo izašli (s odvratnim psovkama koje su spontano nahrupile iz još dječjih usta). Tramvaj je nastavio vožnju, sve je dobro završilo - jedan običan dan u zagrebačkoj dvanaestici... Nitko nije pretučen, nitko nije stradao, nije se čula sirena hitne pomoći.

No, moj svekar - odrastao u splitskom Getu, što znači i sad u osamdesetima do neke mjere street-smart, neustrašiv kad su urbani izgrednici u pitanju - ipak je pokazao znake efebifobije - fenomena britanskog suvremenog društva, straha od razularenih tinejdžera.

U mnogim dijelovima Engleske stariji ljudi doslovno se boje izaći iz kuće, otići do trgovine; s “mladima”, često drogiranim ili pijanim pripadnicima urbanih plemena s tetovažama i metalnim ukrasima, drže se starog pravila za susret na ulici s izgrednicima i luđacima: nipošto gledati u oči...

U Zagrebu i drugim urbanim središtima Hrvatske još se ne bojimo za sebe, strah nas jedino izjeda dok čekamo da se naši tinejdžeri navečer vrate kući. Moj svekar zgraža se nad društvenom letargijom, odsutnošću akcije, nekažnjavanjem nasilnika. Jako davno studirao je u tadašnjem Lenjingradu, gdje je bilo jasno što je zabranjeno i nikome nije padalo na pamet pomisliti da za njega stroga pravila ne važe.

‘Lakmus papir’ društva

Prisjetila sam se svog sada davnog razgovora sa psihoterapeutkinjom Jasenkom Pregrad, psihologinjom koju mnogi smatraju “majkom hrvatske gestalt psihoterapije”.

Strepite, pripremite se na najgore, bila bi hrvatska inačica čuvene filmske prijetnje “Be afraid, be very afraid”, a tako je glasio i odgovor psihoterapeutkinje koja je dobar dio radnog vijeka provela u gimnaziji prateći dvojbe i probleme tinejdžera i njihovih zbunjenih i užasnutih roditelja, kad sam je prije godinu dana pitala što se to događa na našim ulicama.

U međuvremenu, nasilje bez vidljiva povoda postalo je svakodnevna tema u novinama, pa sam ponovila svoje pitanje…

I sada tvrdim da će biti još gore. Mladi su ‘lakmus papir’ društva. Razvojno, tinejdžerske godine su doba kad vanjski svijet i svijet vršnjaka postaju mladima najvažniji. Od obitelji su dobili ono što im je ona imala dati i okreću se vanjskom svijetu da u njemu odgovore na pitanja ‘Tko sam?’, ‘Što mogu, a što ne?’, ‘Kakav je svijet u kojem živim?’, ‘Kakva su pravila igre?’... Oni moraju prevrednovati sliku o sebi i svijetu koju su dobili od roditelja i uspostaviti vlastiti identitet. Zato su tinejdžeri više nego ijedna druga uzrasna kategorija osjetljivi na društvo i njegove vrijednosti, te granice dozvoljenog i nedozvoljenog koje su im postavljene.

Zašto više ne uspijevamo postaviti granice dozvoljenog, prihvatljivog i neprihvatljivog, strogo zabranjenog? Mnogi bi na to pitanje ponudili jednostavan odgovor: ne postoji društvena volja da se huligani zaustave.

Poruka gradonačelnika

Recimo, divljanje navijača povezano s nacionalnom histerijom ponosa zbog sportskih pobjeda javno se osuđuje, ali deklarativno. Nitko nikada nije istinski procesuiran, nismo dobili poruku da je to zabranjeno, pripadnici navijačkih skupina nisu izbačeni iz igre. Nikada gradonačelnik ili premijer nisu poput bivšeg njujorškog gradonačelnika Giulianija poručili: od sada nulti stupanj tolerancije na nasilje, odnosno Don’t do the Crime, if you can’t do the Time (ako ne želite odležati, nemojte se ni tući, recimo).

Pravni sustav ne funkcionira, rekli bi drugi, to je sustav u kojem se krivci izvlače bez kazne, a mnogima se nikad nije sudilo. Recimo, policija je prisluškivala moj telefon krajem 1993., kad me nazvao Merčep i zaprijetio da ćemo moja djeca i ja biti mrtvi, sve je to snimljeno. Moje pitanje, zašto? Smiješan odgovor nespretnog govornika, jer smo svi četnici. I nikome ništa…

Tempi passati, rekla bi moja prijateljica, pa što, otputovala si u Ameriku s djecom; doista, ja sam to već i zaboravila i otpustila. Pa ipak, treba li meni bolji dokaz da u ovom mladom tranzicijskom društvu čin ne znači i posljedice? No, ne vraćajmo se u prošlost, Jasenka Pregrad iznosi vrlo konkretan primjer nemogućnosti da se danas kao društvo jasno odredimo oko vrijednosti i njihova provođenja:

- I samo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je zbunjeno, jer u HNOS-u (Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu) u preambuli odgojnih i socijalizacijskih ciljeva stoji: ‘Suvremena škola nastoji nadopuniti ili djelomično preuzeti odgojnu funkciju roditelja koja je ugrožena zbog povećanja broja disfunkcionalnih obitelji, sve veće odsutnosti roditelja iz doma zbog sve dugotrajnijeg rada izvan kuće za oba roditelja i povećanog ekonomskog stresa koji dovodi do nepovoljnog obiteljskog okruženja’.

Kad Ministarstvo ovakav tekst stavi u preambulu socijalizacijskih i odgojnih aspekata, ne mogu se oteti dojmu da se zapravo ispričava što kani socijalizirati i odgajati djecu. Čini se kao da škola mora prvo roditeljima dokazati da su disfunkcionalni kako bi smjela odgajati. Pritom Ministarstvo ne obrazlaže niti preuzima odgovornost za socijaliziranje i odgajanje djece u skladu s nacionalnim i društvenim vrijednostima. Kao da smo društvo bez vrijednosti. Mislim da se zato nemamo pravo zgražati nad mladima koji se u tom društvenom kaosu ne snalaze.

Tri ključne godine

U odgoju djeteta prve tri godine su ključne, dakle obitelj: roditelji započinju odgojni proces, kućni odgoj je ključan. Da parafraziram poemu Allena Ginsberga “Krik”, vidjela sam najbolje umove moje generacije izbezumljene i lude zbog svoje djece… Čini mi se da čitave generacije roditelja ne znaju kako povezati autoritet s poštovanjem djetetovih potreba i njegove ličnosti.

Kako disciplinirati, voditi, usmjeravati, a ne kažnjavati jer kazna je, uče nas, izraz ljutnje i najčešće je povezana s ponižavanjem djeteta? Kako dijete suočiti s posljedicama njegova lošeg postupka, što bi bilo idealno, a pritom izbjeći da mu se dogodi nešto strašno? Kako se držati stavova i odluka, a pritom ih ne nametati poput patrijarhalnog oca gospodara? To su izazovi za moderne roditelje i čini mi se da još moram upoznati onoga tko im je u cijelosti dorastao (osim možda psihoterapeuta Jespera Juula, stalnog gosta zagrebačkih psihoterapeutskih radionica, no povlačim, i on u knjigama iznosi greške koje je činio kao roditelj).

Monstrum iz Winnedena

Svi koji su odrastali u dekadi koju je Tom Wolfe nazvao “me decade”, u nekim odjecima hippy pokreta sedamdesetih, prepuštaju se beskrajnoj ljubavi prema djetetu, baš kao i prema sebi, bez autoriteta, granica, obaveza... Svaki ekstrem često u životu prelazi u svoju suprotnost: svojim ne-odgojem pritjerani u kut, ti isti roditelji najednom se iživljavaju nad zbunjenim djetetom naglo zahtijevajući da se poštuje i slijedi njihova roditeljska volja.

Školski primjer roditeljske greške “iz ljubavi” - prije neke vrste narcizma - ponudio nam je stolnoteniski trener Marko Habijanec, koji je sjajno objasnio kako je stvoren “monstrum iz Winnedena” koji je u svojoj bivšoj školi počinio masakr i ubio 15 ljudi.

Roditelji, lokalni poduzetnici i moćnici, davali su malom Timyju Kretschmeru sve što je htio, poručujući da je novac mjera svih stvari i da za svoje ciljeve ne treba birati sredstva. Čim se kao tinejdžer suočio sa svijetom izvan doma, u kojem ga vršnjaci nisu poput roditelja automatski prihvaćali i nije uvijek dobivao sve nagrade i redao sportske uspjehe, nestabilni tinejdžer pao je u depresiju i ubrzo odlučio probleme riješiti kako mu je tata sugerirao, ne birajući sredstva da pokaže da je on netko, da ga se treba uvažavati, da nije bezimeni jadnik…

Je li Timy bio “natural born killer”? Vjerojatno ne. Roditelji koji mu nisu dopustili da nauči i gubiti odgajali su ga bez pravih vrijednosti s novcem u središtu svemira (sad već riskiram da zvučim kao Branimir Bilić u “Mislima…”, no to samo pokazuje da je kod nas razgovor o humanističkim vrijednostima smiješan, patetičan)...

Depresija kod mladih

Danas oko nas ima nevjerojatno puno mladih depresivnih ljudi čija je depresija direktna posljedica roditeljske pretjerane brige i posvećenosti. Odnos roditelja i djece jedno je od najtežih pitanja, čak teže od onog Freudova o tome što žene žele.

Jasenka Pregrad iznijela mi je dva primjera roditeljske pogreške i tinejdžersku reakciju na takvu vrstu odgoja:

- Roditeljima koji su odgajali djecu autoritarno, iz pozicije ‘ja znam i ja sam moćan’ (kaznama i nagradama), njihova adolescentna djeca počinju otkazivati poslušnost, prestaju ići u školu ili im na neki drugi način pokušavaju dokazati da su sada u odnosu na njih postali bespomoćni. Oni žele da roditelji odustanu od aposlutnog kontroliranja njihova života i konačno se počnu ponašati prema njima kao prema nekome tko nešto misli, osjeća i hoće i o tome može razgovarati. ‘Projekt’ kojega se oblikuje izdavanjem kazni i nagrada, dakle izvana, želi da mu se konačno prizna da je subjekt vlastita života.

Drugi primjer, češći među mojim prijateljima, prosvijećenim liberalima koji su htjeli biti puni ljubavi i razumijevanja pa su s djecom oko svakog sladoleda beskrajno debatirali, te najčešće popuštali pred svakom dječjom željom, odnosi se na klasične permisivne roditelje?

- S vrlo popustljivim i mekim roditeljima djeca započinju ‘opasne igre bez granica’, upadaju u probleme, u nadi (koju, dakako, nikad neće izgovoriti) da će roditelji konačno ipak postaviti te granice i odlučiti što je u skladu s obiteljskim vrijednostima, a što nije. Na neki način djeca nas provociraju da bi od nas napravili bolje ljude i roditelje. Mi odrasli to ne doživljavamo kao njihov pokušaj ‘da nam pomognu’ da počnemo komunicirati, već se ljutimo i vrijeđamo ih etiketirajući ih kao neodgovorne, agresivne, bezobrazne, lijene…

No, koliko god bile zastrašujuće tinejdžerske ‘igre’ s roditeljima, zapravo smo se maknuli s terena krajnje bešćutnosti na pomanjkanje empatije kakvo smo vidjeli u nekoliko slučajeva maloljetničkog nasilja? Čuli smo neka mehanička objašnjenja o tome kako su za sve krive agresivne videoigre i filmovi. Tu se ne mogu suzdržati da ne spomenem da je filozof Slavoj Žižek jednom izjavio da svome 8-godišnjem sinu dopušta da igra najagresivniju videoigru “Grand Theft Auto”, ali se boji društveno subverzivnih poruka Disneyja… Jesu li doista tako direktne veze između maloljetničke delinkvencije i zabave, ma kako bila kriva, loša, nasilna, lišena svake pameti…

- Ne možemo NIKAKO povezati kompjutor freakove s bešćutnošću i pomanjkanjem savjesti. Pomanjkanje osjećajnosti i suosjećanja posljedica je traumatskih iskustava ili hladnog odgoja.

Roditelji trebaju dobro razlikovati kazne i posljedice za određeno ponašanje: najčešće kažnjavamo iz ljutnje, ponižavajući onoga koga kažnjavamo, izazivajući borbu za (pre)moć. A inzistiranje na posljedicama i zahtjevu da mladi poprave ili nadoknade štetu koju su učinili ili da nekim društveno korisnim radom nadoknade ono što su ponašanjem ugrozili, zapravo razvija odgovornost prekršitelja.

Prazne prijetnje

Danas su se i u našem sudstvu za maloljetne prekršitelje počeli primjenjivati ovakvi postupci. Bilo bi prekrasno da možemo jednostavno proglasiti igrice, crtiće i nasilje u filmovima krivima za agresivno ponašanje, pa onda mi kao odgajatelji i društvo u cjelini možemo oprati ruke. Mnoga istraživanja su pokazala da ne postoji jednoznačna povezanost između nasilja u medijima i nasilja u ponašanju pojedinca. Ono povećava vjerojatnost da će netko tko se već ponaša agresivno oponašati ono što je vidio. Dakle, važno je zalagati se za smanjenje nasilja u medijima, ali ono nije primarni uzrok, nego više odraz vrijednosti društva. Najutjecajniji je kućni odgoj - poručuje psihoterapeutkinja Pregrad.

Javnost traži drakonske kazne za počinitelje nasilja, ljudi misle da je to jedini način da se vrati “mir i red na ulice”… Mi, nažalost, biramo vjerojatno najgore rješenje, tipično i za suvremene roditelje - prazne prijetnje…

Agresijom na agresiju

- Da, mi nudimo agresivan odgovor na agresivno ponašanje. To je uobičajena ljudska reakcija, ali reakcija koja ne zaustavlja nego reciklira nasilje. Lako je drakonski kazniti počinitelje strašnih djela, ali time nećemo sebe amnestirati odgovornosti za nedovoljnu brigu o odgoju djece. I zato će nam mladi i dalje bacati rukavicu u lice. Nas psihologe sve češće novinari dočekuju rečenicama nasilnika poput ‘Što mi mogu? Ne mogu mi ništa dok ne postanem punoljetan!’ To je dokaz da mladi ljudi testiraju granice.

A na društvu je da konačno pokaže da je uređeno društvo koje poštuje svoje vrijednosti i građane, a ne da se zgraža i maše mačem po zraku, a ne poduzima ništa - objasnila je Pregrad i dodala da je evidentno da počinitelje teških nasilnih zločina treba adekvatno kazniti i potom im pomoći da se suoče s onim što su napravili i pravim uzrocima svoje emocionalne hladnoće.

Već prije nekoliko godina psihologinja s Harvarda Martha Stout napisala je knjigu “Sociopath Next Door” (Sociopat u susjedstvu) u kojoj tvrdi da je svaki četvrti Amerikanac po nekim karakternim osobinama sociopat. Ona smatra da su sociopati svi ljudi bez savjesti, oni koji lažu da ne trepnu, oni koji, recimo, neprestano varaju partnera iako znaju da mu nanose bol, nenasilnim sociopatima smatra sve koji nisu kadri nikoga voljeti, pa nidjecu. Odakle ta epidemija bezosjećajnosti? Je li se proširila i na naše društvo skupa s drugim kapitalističkim zasadama?

Djeca koja su plijen

- U nas je nasilje među mladima postalo učestalije s ratom, a u svijetu se dogodilo bez rata. Kad zapadni svijet kao ultimativnu vrijednost postavi novac i moć, mora trpjeti posljedice tog izbora. Mladi koji danas imaju 14 ili 18 godina rođeni su u jeku rata, kada su odrasli potiskivaliemocije (strah, ljutnje, tjeskobe) i nisu imali od kuda smoći emocionalne topline i dostupnosti. Sada se suočavamo s posljedicama takvog okruženja. Nažalost, rat je bio i vrijeme kad smo britko i revanšistički skršili cijeli niz vrijednosti, od kojih su mnoge bile dobre i poželjne.

Recimo, sasvim smo potisnuli imenice drugarstvo i drug i nismo smislili riječ koja bi zamjenjivala tu vrijednost druženja, drugovanja, drugarstva (što nije isto što i prijateljstvo, ali ni kolegijalnost). Pa kad se tako lako odreknemo drugarstva, kako se onda poslije možemo čuditi porastu sociopatskog ponašanja? A na razini procesa u društvu i mi smo promovirali - moć i novac po svaku cijenu. Nemojmo mlade podcjenjivati zato što ne mogu tako dobro formulirati užas nad društvom takvih vrijednosti. No, zar rap tekstovi ne pokazuju jasno da su mladi izrazito osjetljivi na pojave u društvu?

Na kraju sam psihoterapeutkinji morala postaviti i čisto praktično pitanje roditelja: što reći djetetu, da bježi, da se suprotstavlja, da zove policiju...

- Neka bježi i odmah zove policiju, ako procjenjuje da se ne može suprotstaviti ili da i sebe dovodi u opasnost. U toj vrsti nasilja nema pravila oko toga tko su potencijalne žrtve. Svi smo potencijalne žrtve, jednako kao što smo svi potencijalne žrtve prometnih nezgoda - smatra Jasenka Pregrad. No, postoje li tipične “žrtve”?

- Kad je u pitanju vršnjačko zlostavljanje, postoje djeca i mladi (pa i odrasli) koje zlostavljači rado biraju za žrtve. To su u pravilu djeca koja su plaha, povučena, nemaju mnogo prijatelja, o kojima su se roditelji brinuli i više nego što je to bilo razvojno potrebno, dakle prezaštićivana djeca. Oni su lakši plijen zlostavljačima kojima je cilj uspostaviti odnos nadmoći i kontrole nad drugim.