Istraživači Novoga zavjeta odavno su već uočili prividnu neslogu između Ivana Krstitelja i Isusa prema izvješćima evanđelja. Budući da su obojica proglašavali dolazak kraljevstva Božjega, podrazumijevalo se da su na istoj strani. Neobično je, stoga, da nisu djelovali zajedno. Nakon što je Ivan krstio Isusa, izgleda da se oni više nikada nisu susreli. I više od toga, jer udaljenost među njima potvrđivali su i njihovi sljedbenici koji su po pitanju životnoga stila bili čista suprotnost jedni drugima.
Ta i slična pitanja te razlozi zbog kojih pisci evanđelja jasno ne navode da je Ivan Krstitelj bio Isusov stariji brat, potaknuli su odviše teških pitanja. Ivan i Isus vjerojatno su, kao braća s očeve strane, i fizički nalikovali jedan na drugoga. Budući da je razlika među njima trebala biti samo šest mjeseci, možda su čak izgledali i kao blizanci. To bi moglo objasniti zašto su Isusa, kada se tek počeo pojavljivati u javnosti, ljudi znali zamijeniti s Ivanom Krstiteljem. Kada je Isus pitao Petra: ''Što ljudi kažu, tko sam?'', prvi odgovor bio je: ''Neki kažu Ivan Krstitelj.'' (Marko 8:28)
Braća po krvi
Odrubljivanje glave Ivanu zabilježeno je kod Marka i Mateja. Markovo izvješće o tome završava riječima: ''Kada su to čuli učenici, oni dođoše i uzeše njegovo tijelo, i položiše ga u grob''. Matej uz ovo dodaje još jedan ključ o pravoj naravi Isusova odnosa prema Ivanu, naime, kada učenici vijest o Ivanovoj smrti donose Isusu.
''A njegovi učenici dođoše i uzeše tijelo i sahraniše ga, te otiđoše reći Isusu.'' (Matej 14:12)
Kada su Ivanovi učenici jednom prije toga posjetili Isusa, bili su otpravljeni s riječima optužbe na Ivana: ''Blagoslovljen onaj tko nije protiv mene.'' Moguće je, dakle, reći da odnosi između njih dvojice nisu bili odviše bliski. Čak ni nakon Ivanove smrti, njegovi učenici nisu bili spremni udružiti snage s Isusom.
Zašto su ga, dakle, išli obavijestiti?
Židovski je običaj bio sahraniti tijelo umrloga što je prije moguće. Nakon toga je najbliža obitelj preminuloga obavila sedmodnevno oplakivanje, takozvano shiva, što tradicionalni Židovi obdržavaju i danas. Isus je bio obaviješten o Ivanovoj smrti zato što je on bio njegov najbliži odrasli muški rođak. Kada je vrijeme oplakivanja započelo, Matej kaže: ''Kada je Isus to čuo, on se povuče i otiđe barkom na neko usamljeno mjesto''. Marko također implicira da je Isus obavio shiva.
''A on im reče: 'Otiđite i osamite se negdje, te otpočinite malo (...).' I oni odoše sami barkom na samotno mjesto.'' (Marko 6:30-32)
Stariji protiv mlađeg
Tema o suparništvu među braćom, koja se ponavlja kroz cijelu Bibliju, nikada nije bila u žarištu teoloških raspri. Ipak, kao neosporan dio hebrejske tradicije, ta tema zahtijeva objašnjenje. Prvi se put pojavljuje u priči o Kajinu i Abelu, a onda izranja ponovno još nekoliko puta u Knjizi Postanka te se provlači kroz cijeli Stari zavjet. Zaplet u priči slijedi jednu te istu osnovnu formulu. U glavnim crtama, postoje dvojica braće, mlađi je miliji Bogu, odnosno ocu, što je u suprotnosti s prihvaćenom tradicijom u kojoj se prvenstvo uvijek davalo prvorođenome sinu. Posljedica toga je da stariji brat mrzi mlađega. Mogućnosti za razrješenje njihovih razlika rijetko se koriste i jaz između njih prerasta u sukob.
Suvremeni etnolozi smatraju da su židovski pisari taj osobit motiv tako često ponavljali zato što je on označavao Izraelov položaj kao mlađega brata u odnosu na starije poganske kulture koje su ga okruživale. Kako je Bog davao prednost Izraelu, stariji narodi bili su uvrijeđeni i htjeli su stoga uništiti Izrael.
Svitci s Mrtvoga mora
Otkriće svitaka s Mrtvoga mora u pećinama oko Kumrana 1947.g. dalo je zbirku originalnih rukopisa. Arheološki nalazi na tom mjestu pokazuju da je sekta koja je proizvela te svitke bila suvremenik Isusa i Ivana. Štoviše, lokacija pećina blizu je rijeci Jordan gdje je Ivan krstio, i samo je petnaest milja od Jeruzalema.
O svicima s Mrtvoga mora objavljeno je mnogo knjiga. Većina autora smatra da oni nemaju izravne veze s povijesnim osobama Isusa i Ivana Krstitelja. No, dosad nijedna akademska teorija i objašnjenje nije ni blizu tome da zadovolji interes široke javnosti svicima s Mrtvoga mora. Označeni su s pravom kao najvažniji arheološki nalaz u dvadesetom stoljeću.
Arheološki podatci pokazuju da je naselje kod Kumrana bilo napadnuto i spaljeno između 8. i 4. godine pr. Kr.,1 u vrijeme kada su se rodili Ivan i Isus. Ženski i dječji grobovi otkriveni na kumranskome groblju datiraju svi u razdoblje malo prije i malo poslije prijelaza u prvo stoljeće. Za kumranske esene pretpostavljalo se da su bili zajednica isključivo odraslih muškaraca, što može i ne mora biti istina u određenom vremenu, no postojanje tih grobova potvrđuje da je tamo živjela i neka zajednica žena i djece. Posvojenu djecu nije se odgajalo u pustinjskim pećinama. Djeca su bila smještena u domu za napuštenu djecu pri esenskoj zajednici, a o njima su se tamo brinule žene. Herod je mislio da će, ako uništi to sirotište i pobije djecu, ukloniti svaku buduću prijetnju koju bi predstavljalo neko mesijansko dijete-kralj ondje smješteno. Lukina izjava da je Ivan Krstitelj bio ''u pustinji'', općenito se uzima u značenju da je bio posvojen. Izraz ''u pustinji'' često se ponavlja u svicima s Mrtvoga mora kada se opisuje lokalitet Kumrana.
Dio iz Kur'ana koji kaže ''ti nisi bio tamo s njima kada su bacali novčiće da bi se znalo koji će od njih biti Marijin čuvar, niti si bio tamo kada su se oko toga prepirali'', otkriva da neki ljudi nisu bili zadovoljni s planom o stvaranju mesijanskoga djeteta. Ti koji se nisu slagali, pustili su da do Heroda dođe glas o zavjeri.
Djevica i svećenik – stvaranje mesije
Ulomci iz poglavlja ''Braća suparnici'' i ''Kraljotvorci''
Nakladnik: Zadruga Eneagram, Zagreb, 2011.g.
