Don Mitchell: Ulice nisu naše, stalno smo pod kontrolom

Don Mitchell poznati je američki geograf i predavač na Syracuse University u New Yorku. Uglavnom se bavi kulturalnom i urbanom geografijom, a prošlog tjedna posjetio je Zagreb, gdje je u organizaciji Foruma Zagreb i Multimedijalnog instituta održao predavanje pod nazivom »Geografija preživljavanja i pravo na grad«.

Mitchell je iznio niz zanimljivih podataka o teškoj situaciji u kojoj se u SAD-u nalaze beskućnici. Politika vlasti je pritom sve više takva da se toj društvenoj skupini život sve više čini nemogućim, i to strategijama kao što su zakonodavstvo koje ograničava kretanje na javnim prostorima, postavljanje nadzornih kamera, te kriminalizacija humanitarne intervencije u njihov život. Mitchell ističe da se u mnogo slučajeva jasno radi o klasno baziranom zakonodavstvu. Podsjećamo, proteklo razdoblje u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima bilo je obilježeno upravo građanskom borbom za javne prostore – na primjer, slučaj Cvjetni trg. Osim toga, zagrebači pekar Azgan Qenaj više puta novčano je kažnjavan zbog besplatne podjele hrane, te se neki fenomeni o kojima Mitchell govori u kontekstu američkog društva očito mogu primijetiti i u Hrvatskoj.

Spomenuli ste da broj beskućnika u SAD-u ubrzano raste. Koliko osoba zapravo živi na ulicama američkih gradova?

– Riječ je o najmanje tri milijuna beskućnika, dakle oko jedan posto populacije. Prilično velik broj, ali mislim da je to konzervativna procjena. Tu je i mnogo ljudi koji su ponekad beskućnici, nekoliko tjedana ili mjeseci godišnje nemaju mjesto za život. U razdoblju između 2006. i 2007., prije početka aktualne krize, broj beskućnika povećao se za deset posto u gradovima koje sam istraživao, primjerice, Las Vegas, a od tada je vjerojatno došlo do rapidnog porasta. Nešto je manje ljudi na ulicama, ali sve više raste potražnja za prihvatilištima, više od dvadeset posto. Osim toga, sve više beskućnika regrutira se među nižim slojevima radnika koji su donedavno bili u mogućnosti iznajmljivati stanove. Mnogima su banke uzele domove.

I Njujorčani gladni

U Bostonu je kriza očita, tijekom nekoliko mjeseci 2009. tisuće ljudi našle su se na ulici. Treba reći i da, prema podacima udruge »Njujorška koalicija protiv gladi«, šestina stanovnika New Yorka jednom tijekom godine osjeti glad, dakle bar jedan tjedan godišnje nemaju dovoljno novca da si kupe hranu, a to je ogroman broj ljudi za zemlju bogatu kao SAD.

Već je desetljećima na djelu politika koja beskućnicima onemogućava život?

– Trend je počeo sedamdesetih, a od tada se donosi sve više zakona u tom duhu. Filozof Jeremy Waldron je u kasnim osamdesetima napisao djelo pod nazivom »Beskućništvo i problem slobode«, čiji je glavni postulat tvrdnja koja kaže da, ako želite išta napraviti, morate posjedovati mjesto gdje to možete raditi. Dakle, da biste jeli, morate ići u restoran ili posjedovati dom, da biste izvršili nuždu, morate posjedovati mjesto, većinom privatno. Waldronov argument je da beskućnici u Americi takve funkcije mogu izvršavati samo s dozvolom nekog drugog, i taj drugi sastavlja pravila.
Kamere svuda oko nas

Sve veću ulogu u nadzoru beskućnika ima i postavljanje kamera?

– Nadzorne kamere su vrlo veliki biznis, a u njihovom postavljanju prednjači Ministarstvo domovinske sigurnosti. Sve kamere, čak i privatne, integrirane su u jedan sistem. Njihov broj još nije ni približan onom u Britaniji, ali raste. Zanimljivo je da sve više kamera nadgleda odlagališta smeća, i prodaju se upravo s tom svrhom – kao, to je dobar način da spriječite ljude da kopaju po vašem smeću i traže otpatke hrane. Tu se ne radi samo o kamerama, neki gradovi postavljaju i bodljikavu žicu. Grad Phoenix je u osamdesetima odlučio da se sva hrana koja se baca iz restorana pospe mišomorom, i u raspravi je jasno izraženo da se to ne čini zbog štakora, nego zbog beskućnika. Dakle, hranu je prihvatljivo bacati, ali ne i dijeliti beskućnicima. Ključno je to što beskućnici uopće nemaju privatnosti. Ne mislim da se kamerama planiralo postići takav efekt, da je to bila urota, ali isto tako, taj učinak nije nepoželjan.

Percepcija beskućnika je da su sami krivi za vlastitu situaciju?

– Postoji čitava ideologija koja kaže da je to osobna krivnja, dakle nije posljedica društvene politike, nego toga što ste ili siromašni, ili mentalno bolesni, ili lijeni, dakle to je vaša greška. Tu se čuje i mnogo čudnih argumenata, uvijek postoji pritisak da morate biti uspješni – što često i možete. Ali, beskućništvo je direktno proturječje te ideologije, i zato je tako napadano, mnogi žele da ono nestane. Na primjer, u New Yorku se priča o »čudu« pod Giulianijevom administracijom, naime, on je »očistio« Mannhatan od beskućnika – do prije godinu dana uopće ih nije bilo. Zabranjuju se stvari poput prošenja, ili toga da čistite stakla na automobilima koji čekaju na semaforima, a to njih prisiljava da napuste središte grada.
Poželjno je da su nevidljivi

U isto vrijeme, kapitalizmu su beskućnici na određen način nužni?

– Uvijek postoji određen broj ljudi koji je nemoguće zaposliti, to je jasno i iz povijesnih primjera, recimo Engleske u prošlim stoljećima. No osim toga, beskućnici su i ideološki podsjetnik na to kako možete završiti ako se ne uklopite u sistem, a ljudi na najnižim razinama tržišta rada toga su i te kako svjesni. To stvara nevjerojatan disciplinarni sistem, a osim toga, sustav profitira zato jer ta rezervna armija održava cijenu rada nižom. U isto vrijeme, poželjno je da beskućnici budu nevidljivi.

Još jedna pojava na koju ste ukazali je kriminalizacija intervencije – zabranjuje se dijeliti hranu siromašnima?

– Skupina »Food not bombs« (Hrana, a ne oružje), koja dijeli besplatno hranu beskućnicima i siromašnima, ima velike probleme u radu. Oni su jako učinkoviti u prokazivanju siromaštva, no gradske uprave misle da to kvari njihov imidž, kao i »dugokosi radikali« koji provode taj program. Las Vegas je tu najzanimljiviji – donesen je propis prema kojem je, u praksi, dozvoljena podjela besplatne hrane bogatima, ali ne i siromašnima. Naime, brojni casini u parkovima dijele hranu kao način samopromocije – kao, dođite u naš restoran, a da biste došli u restoran, morate proći kroz casino. S druge strane, zabranjena je podjela hrane beskućnicima – gradonačelnik je izjavio kako će »policija lako zaključiti tko je beskućnik, a tko nije«. Isti gradonačelnik je izjavio da će svi »za rad sposobni« beskućnici morati napustiti grad. Na kraju je sud oborio taj propis, no mnogi gradovi su to riješili tako da je za svaku podjelu hrane potrebno dobiti dozvolu, a tu dozvolu će mnogo lakše dobiti prodajni centri koji žele napraviti promotivnu akciju, nego skupine poput Food not bombs. U Bostonu ih je napao utjecajni dnevnik Boston Globe, s optužbom da zagađuju zrak. S druge strane, na istom trgu se u Bostonu održava farmerski sajam, no očito je da ta hrana nikome ne smeta, čim se prodaje, a ne dijeli. Osim toga, FBI prati aktiviste skupine Food not bombs. Istina je da su neki ljudi iz te skupine povezani i s radikalnijim grupama, a neke od njih vandaliziraju tuđe vlasništvo, a to vas kvalificira za terorista. No, sama po sebi, to je vrlo benigna organizacija, osim toga što je na svoj način radikalna kritika sistema. Treba reći da su već i prije 11. rujna na udar sve više dolazile razne anarhističke skupine, pa i brojne antiratne organizacije čije članstvo dolazi iz srednjih klasa – na njihove sastanke dolaze agenti u civilu, pa i provokatori.

Sprječavanje dijeljenja hrane

Policija je nastojala spriječiti i medije u praćenju rada takvih skupina?

– Nekoliko novinara došlo je pratiti njihov rad, i nekoliko sati su mirno proveli u parku. No upravo kad je trebala početi akcija podjele hrane, policija ih je uhitila, s izgovorom da nemaju pravo tamo boraviti. To nije tako neuobičajeno, hapšenja novinara su postala česta na raznim prosvjedima. Zanimljivo je to da danas svi imaju kamere, uključujući i policajce, te se postavlja pitanje tko je novinar. U San Franciscu je jedna osoba prisustvovala brutalnom policijskom premlaćivanju, te potom nije htjela predati svoj disk policiji. Kao novinar, to niste dužni, no čovjek nije bio akreditiran i bio je uhićen. Policija postaje oprezna kad su u pitanju mediji – ne uhićuju aktiviste ispred televizijskih kamera, nego čekaju da se prosvjednici rašire po okolnim prostorima. Općenito, na djelu je velika promjena policijskog ponašanja s obzirom na devedesete godine, kada je policija pokušavala mnogo više surađivati s prosvjednicima.
Zli gradovi

Govorili smo o beskućnicima i siromašnim osobama. Kako ta ideologija i novi propisi utječu na većinu stanovništva?

– Jedan moj poznanik primijetio je da su američki gradovi »zli«, za razliku od azijskih ili europskih. Nedavno je u Chicagu otvoren prekrasan park. Jednom sam tamo sjedio na klupi i čitao novine, no došao je policajac i sugerirao da tamo predugo sjedim, a u parku sam boravio možda sat i pol. U San Diegu smo pričali s osobom koja vodi taj program zapravo policijskog nadzora, no koji provode privatne službe. Rekao nam je da se službenici vrlo napasno unose u lice svima koji su nepoželjni u određenom prostoru, te ih sile da ga napuste. Ciljana osoba vrlo bi rijetko bio ja, no često siromašna osoba ili mladi Afroamerikanac. Sveprisutan osjećaj nadzora velik broj ljudi podržava, kao i bilo koju fašističko-populističku pojavu. To nije samo ideološko pitanje, naime, glavno pitanje je tko ima pravo na grad, na koji način možemo živjeti u gradu? Poručuje se da grad nije vaš, nego da pripada posjednicima imovine. U Philadelphiji sam prošle godine proveo četiri mjeseca. Sveučilište tamo plaća privatne policijske snage, koje ne nadziru samo kampus nego i veliki okolni prostor. To je poruka da vam je na ulici dopušteno biti samo s njihovom dozvolom.

Spomenuli ste termin »fašistička pojava«, znači smatrate da je on prikladan za određene pojave u američkom društvu?

– Fašističke tendencije svakako postoje, ali treba reći da to još uvijek nije i realnost, premda se kreće prema tome. Ne bih to izjednačavao s povijesnim formama fašizma, ovdje moć nije dana državi, nego vlasnicima imovine, osobito ako pričamo o lokalnim vlastima. Osim toga, tu je i niz drugih elita, dakle moć je nešto difuznija nego što je bio slučaj u povijesnim primjerima. Ali, tu je i tendencija centralizacije moći, posebuce u Ministarstvu domovinske sigurnosti. Prednost Busheve administracije bila je to da je to ministarstvo bilo vrlo neučinkovito. Budući da je Obama vrlo sposoban tehnokrat, mogao bi i njega učiniti efikasnim. Cijela populacija se odgaja na način da je podvrgnuta stalnom nadzoru i da se prepušta državnom autoritetu, pogotovo na aerodromima ili kolodvorima, a sada i u knjižnicama, na primjer, pa sve do ulica. Ulice nisu naše.

Selektivna primjena zakona

Gotovo da je ilegalno biti beskućnik?

– Nije ilegalno biti beskućnik, ali ilegalno je sve ono što beskućnik mora činiti da bi preživio. U San Diegu je uprava željela jednu četvrt u centru grada učiniti privlačnom turistima. Tijekom osamdesetih tu se nalazilo mnogo parkova, zoološki vrt, između ostaloga, i logično je da je mnogo starijih ljudi i beskućnika tu provodilo vrijeme, ali uprava je željela stvoriti prostor za srednju klasu. Dakle, sve socijalne službe su preselili na rub grada i donijeli velik broj uredbi protiv »tumaranja«. Uvedeno je civilno uhićenje – znači, svaki građanin može prijaviti ponašanje poput uriniranja u javnosti. Kada je područje jednom »očišćeno«, naselili su ga studenti iz srednje klase, otvoren je niz restorana, barova i klubova. Situacija je takva da studenti rade identične stvari kao i beskućnici – kad klubovi izjutra zatvore, ulice su pune pijanih studenata koji uriniraju, jako su bučni, itd. Beskućnici bi zbog toga bili uhićeni, ali studente se samo zamoli da to ne rade. To je jasan slučaj selektivne primjene zakona, i to ovisno o klasi.