Vratimo se na temu. U Njivicama se, u trenutku dok ovo čitate, održava seminar o upravljanju elektroničkim otpadom, a jedno od izlaganja bit će i moje. Prezentaciju izlaganja možete pogledati ovdje, a iskoristit ću priliku da vas malo zagnjavim.
Elektronički otpad veliki je problem, i o tome nitko ne dvoji. Ne samo razvijene zemlje, već i one u (debelom) razvoju stvaraju sve više i više elektroničkog otpada, ponajprije povećanjem vlastitih potreba za kvalitetnijom i sposobnijom elektronikom, ali nikako manje i zbog čistog konzumerizma, zbog kojeg često bacamo još sasvim upotrebljive stvari.
Ideja mojeg izlaganja je ubaciti se u ciklus škartiranja računala, spasiti ih od preranog odlaska na reciklažu i dati im još nekoliko godina života u rukama neke potrebite osobe, pri čemu prvenstveno ciljam na djecu čiji roditelji im ne mogu priuštiti računalo.
Na početku izlaganja upoznajem publiku sa dvije jednostavne činjenice: elektronički otpad je opasan otpad koji sadrži mnoge štetne i otrovne tvari, pa je njegovo zbrinjavanje relativno skupo.
S druge strane, iste te opasne tvari su ili postaju rijetke, pa je recikliranje istih stvar strateškog interesa.
Kao zanimljiv primjer navodim oksid indija i kositra koji se koristi u ekranima osjetljivim na dodir. Taj materijal proziran je poput stakla, a pritom ima karakteristike koje ga čine idealnim materijalom za izradu ekrana osjetljivih na dodir. Problematika indija slična je kao i drugim rijetkim elementima (pa to koristim kao moment nedoumice između dva slajda): do njega se teško dolazi. Indij nastaje primarno kao nusproizvod u rudnicima olova i cinka, ali ga ne skupljaju svi rudnici. Procjenjeno je kako svjetske rezerve (lako dobavljivog) indija iznose šesnaest tisuća tona, od čega je gotovo dvije trećine u Kini.
Strateški interes? Kina je već najavila kako će smanjiti izvoz indija, europija i itrijuma (*), jer osjeća opterećenje na domaćem tržištu, što će vremenom utjecati na cijenu tih sirovina, a u nekoj daljoj budućnosti Kinu bi moglo pretvoriti u jedinog proizvođača ekrana osjetljivih na dodir.
Skupljati i reciklirati elektronički otpad, dakle, ima i te kakvog smisla. Dodajmo tome činjenicu da ćemo do 2020. godine "pojesti" sav indij, a da će već sljedeće (2012.) godine biti "peak" tantala i vjerujem kako dileme nema. Jednom iskorištene metale najlakše ćemo vratiti reciklažom elektronike u koju su ugrađeni.
No, ja zastupam drugu tezu. "Tradicionalni" model: proizvodnja, korištenje, reciklaža – skup je na svakom koraku. Proizvodnja je skupa i producira otrovni otpad. Korištenje je relativno skupo zbog velike učestalosti zamjene elektroničkog uređaja novijim. Reciklaža je skupa, u nju se ulaže energija i novac, a također generira otrovne nusproizvode.
Tradicionalni model ne može se zaobići, ali ga je moguće rastegnuti. Moja ideja je posve jednostavna: uzimati od tvrtki otpisana računala i umjesto na otpad, preusmjeriti ih potrebitima.
Prosječan, predrecesijski životni vijek računala u tvrtkama je tri do pet godina. Toliko je vremena potrebno da se računalo ekonomski isplati i knjigovodstveno otpiše. Zaposlenici dobivaju novo računalo, a staro se stavlja u neko skladište jer nitko ne zna što bi s njim, ali svima je žao baciti ga.
Tu i tamo netko se sjeti odvesti skupljena računala u reciklažno dvorište, ali tek kad skladišni prostor treba iskoristiti za nešto pametnije.
U prezentaciji sam naveo konfiguraciju koju je 2005. godine bilo moguće kupiti za oko 3000kn, što je nekakva prosječna cijena koja garantira računalo pristojne kvalitete i pristojnih mogućnosti. Čak i iz današnje perspektive to računalo je upotrebljivo. Naravno, procesorska snaga je lijepo napredovala, više je memorije, više diska, novi Windowsi su gore...
No, na kraju dana, računalo iz 2005. godine sasvim je dostatno za malo surfanja, malo emajliranja, malo pisanja dopisa i druge takve jednostavne uredske sitnice. No, prošao mu je ekonomski vijek i sudbina mu je skupljanje prašine u skladištu ili odlazak na reciklažu.
Šteta. Takvo bi računalo moglo dati još malo od sebe, na nekom drugom mjestu. Životni vijek mogao bi mu se produžiti za jednu do tri godine, što znači i duže ekonomsko eksploatiranje proizvoda, njegov kasniji odlazak na recikliranje.
Kome bi takvo računalo dobro došlo? Meni su na pamet pali klinci čiji roditelji nisu u stanju svom potomku omogućiti nabavku računala. U prezentaciji spominjem, a spomenut ću i ovom prilikom: "digital divide". Taj pojam označava jaz koji nastaje između onih koji imaju pristupa modernim tehnologijama i onih koji ga nemaju. Svojedobno sam o tome razmišljao samo na nivou cijelih država, gospodarstava i društava, no nedavno sam shvatio kako se ta priča spustila i puno dublje u društvo.
Pričao sam sa frendom koji ima klinca. Njegov sin imao je specifičan problem: nastavnica njemačkog jezika tražila je od djece da za domaću zadaću naprave PowerPoint prezentaciju. Njegov sin ima OpenOffice i napravio je prezentaciju u ODP formatu. Učiteljica se naljutila i napravila frku, maltene kako dijete uopće nije napravilo zadaću, jer ona ne može "pročitati" njegovu prezentaciju.
Brzo smo riješili taj problem, OpenOffice može prezentaciju spremiti i u formatu Microsoftovog PowerPointa, pa smo sa dva klika mišem spasili jedno mlado biće od nezaslužene loše ocjene.
Tu mi je sinulo. Vidite li problem?
Ok, učiteljica koja sili učenike da koriste isključivo format MS Office paketa jest neobrazovana, ali to nije taj problem; učiteljica koja je u stanju učeniku reći kako nije donio zadaću samo zato što ju je donio u obliku kojeg ona "ne zna čitati" jest proizvod domaćeg sustava edukacije, ali ni to nije taj problem.
Problem je što je učiteljica od učenika tražila da naprave prezentaciju na računalu. Mogla je zatražiti je na papiru, ali nije. Tražila je prezentaciju napravljenu na računalu. Podrazumjevajući kako baš svi učenici kod kuće imaju računalo.
Tako se digital divide spustio u školske klupe.
Što je sa djetetom iz siromašne obitelji koja jedva da ima za kruh, a kamoli za računalo? Kakva je njegova alternativa? Moliti vršnjake da mu netko od njih dozvoli da dođe u njegov dom raditi zadaću? Sjediti za školskim računalom nakon nastave? Sjediti doma i očajavati? Pokupiti lošu ocjenu zbog vlastitog siromaštva?
Taj problem postajat će samo sve gori i gori. Oni koji nemaju mogućnost pratiti nove tehnologije zaostajat će sve više i više za onima koji tu mogućnost imaju. Da bi stvar bila još užasnija, ta priča spustila se u osnovne škole; ne pričam o tome čiji mobilni telefon je veća fora, pričam o tome tko može, a tko ne može u miru svog doma raditi domaću zadaću.
Vidim čvrst smisao u ideji da država ili neko jako tijelo uzmu stvari u svoje ruke i pobrinu se da socijalno ugroženi klinci dobiju priliku dostići svoje bogatije vršnjake. Ne mora to nužno biti niti poklanjanje novih računala niti priče o povoljnim kreditima roditeljima. Sasvim je dovoljno, dapače ekonomski mudro, uzimati otpisana računala iz gospodarstva (jasno, samo ispravna i odgovarajuće minimalne snage), malo ih ispuhati, zamjeniti CMOS bateriju, staviti možda novi ventilator, srediti računalo i preko škole ili socijalne službe omogućiti siromašnom djetetu posjedovanje vlastitog računala.
Ono neće biti moćno i turbosupernakamići kakvo imaju bogatiji vršnjaci, ali bit će sasvim dovoljno za izradu domaće zadaće, malo surfanja, nešto sitno igranja. No, što je najvažnije, takva strategija zadržat će dijete u doticaju sa modernim tehnologijama i omogućit će mu da uz njih raste, kako bi sutra kao odrasla osoba posjedovalo identičnu podlogu znanja. Tko zna, možda iz takve priče danas ili sutra izraste neki domaći Bill Gates ili Steve Jobs, od klinca koji je
od države dobio računalo na korištenje do čovjeka čije ideje drmaju informatičkom industrijom. Nije li to vrijedno pokušaja?
P.S. Da, znam da ova priča nije ništa novoga. Meni zaista nije nova – kako sam u prezentaciji spomenuo, nekolicina nas je još 1993. godine radila vrlo sličnu stvar, upravo tražeći tvrtke da nam daju otpisana računala. Tužno je što je faktično svima promakla temeljna motivacija te priče – resocijalizacija najtežih invalida Domovinskog rata – kroz korištenje
BBS-a kao virtualne društvene mreže (Zuckerberg je u to vrijeme tek krenuo u školu), no to je ionako bilo vrijeme u kojemu je i samo računalo još imalo status čudesne pojave, pa me ne čudi kako je ljudima promakla puno suptilnija priča.
Tako i ovo – neki će u toj ideji vidjeti priliku da se na lijep način riješe računala koja im ničemu ne služe, država neće misliti ništa, neki će biti ljubomorni jer zašto bi se računala dijelila tamo nekoj siromašnoj djeci a on svojem djetetu mora kupiti računalo, a nekima će ta ideja zvučati glupo, jer se tako usporava obrt kapitala. Neki će se i uvrijediti. Neki će reći kako će roditelji odmah preprodati dobiveno računalo (čija tržišna vrijednost, usput govoreći, je oko pedeset
eura) i da zato ne treba niti pokušavati.
Ja kažem: sve što u toj priči vrijedi znanje je i mogućnosti koje će dijete iz siromašne obitelji posrkati iz takvog računala i neka buduća vrata koja će mu ta akcija jednog dana možda otvoriti.
(*) Upozoren sam već kako hrvatski nazivi kemijskih elemenata završavaju mantrom "um", pa bi tako bilo itrijum, indijum, europijum, radijum, kalcijum... ali u tekstu navedene nepravilne izraze našao sam na – stranicama raznih akademskih ustanova koje se bave kemijom.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
