Zbog dolazeće hladnoće postoji ozbiljna opasnost po zdravlje i život beskućnika. Stoga pučki pravobranitelj preporuča Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi da, suradno sa županijama i većim gradovima (u kojima se nalazi najveći broj beskućnika) poduzme određene aktivnosti u cilju zajedničkog zbrinjavanja ovih osoba. U sredinama koje nemaju dodatne programe zimi za cjelodnevni boravak i noćenje beskućnika svakako bi ih trebalo uvesti. Beskućnicima koji zbog stila življenja ne žele prihvatiti smještaj u prihvatilište ili u ustanovu socijalne skrbi, moguće je osigurati nužnu pomoć - tople napitke, obroke i deke (pokretna pučka kuhinja u dostavnom vozilu prilagođenom za ovu namjenu), psihosocijalnu pomoć putem volontera koji bi ih pokušali uvjeriti da je za njihovu dobrobit smještaj u prihvatilište ili slične mjere.
Zbrinjavanje beskućnika nije predviđeno u Hrvatskoj
Određene udruge koje se bave promicanjem prava ove skupine građana, primjerice Udruga „Terra“ iz Rijeke, ukazuju na težak položaj beskućnika. Financiranje programa i aktivnosti udruga ovise o izboru njihovih programa u natječajnim postupcima koje provodi nadležno ministarstvo ili jedinice lokalne samouprave. Dakle, njihovo financiranje nije ušlo u redovni sustav socijalne skrbi temeljem sklapanja ugovora o međusobnim odnosima sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi, pa se time ne jamči kontinuitet njihova djelovanja glede zbrinjavanja beskućnika.
Grad Zagreb intenzivno radi na poboljšanju usluga beskućnicima koji sada ostvaruju samo noćenje u Prihvatilištu Crvenog križa Grada Zagreba i to preseljenjem u novi prostor na području Velike Gorice u kojem će beskućnici imati mogućnost ostvarivati razne usluge (smještaj, usluge socijalnog rada...). Međutim, navedene usluge nisu zakonom propisane da bi bile dostupne svim beskućnicima na području cijele države.
U nacrtu prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi beskućnici će biti uređeni kao korisnici socijalne skrbi. Da bi područje zaštite beskućnika bilo preciznije uređeno, pučki pravobranitelj Jurica Malčić predlaže da je potrebno beskućništvo definirati, primjerice, kao stanje u kojem se nalaze ljudi ili obitelji koji nemaju mogućnost adekvatnog stanovanja, odnosno koji žive u nestandardnim objektima koji se ne mogu smatrati domom ili žive "na ulici" a nemaju regulirano prebivalište ili boravak u mjestu gdje žive.
Zakonom propisati prava beskućnika
Zakonom bi trebalo, smatra pučki pravobranitelj, izrijekom propisati njihova prava. Primjerice, prvi prihvat u skloništu ili prihvatilištu u kojima će im se osigurati osim smještaja, prehrane, osobne higijene i po potrebi zamjene odjeće i obuće i savjetodavni individualni ili grupni rad; okupacijske aktivnosti; zdravstveni pregledi i pomoć za bolesne korisnice/ke; jednokratne novčane pomoći (primjerice, za izradu osobnih isprava, lijekova i sl. ako to ne mogu besplatno pribaviti kod nadležnih institucija) i drugo.
Financiranje zaštite beskućnika, posebice njihovog prvog prihvata, predlaže pučki pravobranitelj, trebalo bi se osigurati na županijskoj razini (ustrojem županijskog skloništa), bilo na način da županija, odnosno Grad Zagreb budu suosnivači skloništa s udrugom, vjerskom zajednicom ili karitativnom organizacijom (partnerski odnos) ili da se sufinanciranjem usluga koje pružaju ovi subjekti nadopunjuje djelatnost županijskog skloništa.
Vlada kasni sa Strategijom socijalnog stanovanja
Obitelji s maloljetnom djecom koje su ostale bez stana ili kuće ili iz nekih drugih razloga završe „na ulici“, ne bi trebalo razdvajati, već im treba osigurati socijalni stan. Nažalost, sada je praksa u Republici Hrvatskoj da se obitelji u navedenim situacijama razdvajaju i smještaju po različitim prihvatilištima, a maloljetna djeca se smještaju putem centra za socijalnu skrb u udomiteljske obitelji ili dom za djecu. Pučki pravobranitelj podsjeća da je Strategija socijalnog stanovanja trebala biti već dovršena, prema Izvješću o provedbi Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju Republike Hrvatske, između Vlade RH i EK za razdoblje od ožujka 2007. do lipnja 2008. godine!
Probleme ove socijalno najosjetljivije skupine građana moguće je riješiti na način kako je to regulirano u zemljama Europske unije. Naime, u nekim zemljama ili gradovima (primjerice Pariz, u kojem ima velik broj imigranata i beskućnika) rješeno je način da se beskućnici smještavaju u socijalne ustanove ili druge subjekte koji pružaju usluge smještaja na neograničeno vrijeme, s njima rade stručnjaci ili volonteri kako bi ih motivirali na promjenu življenja. U Kraljevini Danskoj, osim sustavne pomoći beskućnicima, financiraju se inovativni projekti udruga kojima se nadopunjuje njihova sustavna zaštita (primjerice, pokretne pučke kuhinje i volonteski rad stručnjaka s beskućnicima na ulici).
