Izjava hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića o mogućem ukidanju prava glasovanja Hrvatima u Bosni i Hercegovini već je pokrenula, na trenutak zaboravljenu, političku raspravu o izmjenama izbornog zakona i o razmjerima sudjelovanja hrvatske dijaspore na izborima za Hrvatski sabor. U proteklim raspravama koje su vodili istaknuti predstavnici bivše i današnje vlasti, uglavnom nije bilo spora o tome trebaju li na izborima glasovati hrvatski državljani koji žive u inozemstvu, niti o tome trebaju li imati svoje predstavnike. Glavni spor bio je oko biračkog statusa Hrvata, državljana BiH koji čine najveći dio glasača za "posebnu listu" od 12 zastupnika dijaspore u Saboru.
U traženju argumenata za obranu "hrvatskog modela", predstavnici HDZa poseno su pratili stanje u Italiji gdje se raspravljalo o tome trebaju li Talijani koji žive u inozemstvu sudjelovati na parlamentarnim izborima te kakva će prava u tom slučaju imati pripadnici talijanske manjine u Istri.
Talijanski parlament je prošle godine, nakon jednogodišnje rasprave, velikom većinom donio zakon da Talijani koji žive u inozemstvu mogu glasovati za izbor 12 zastupnika i šest senatora.
Upravo ove godine to će pravo prvi put iskoristiti na izborima koji bi se trebali održati u travnju ili svibnju. No, oni neće činiti posebnu skupinu zastupnika, nego će biti integralnim dijelom 630 zastupnika i 315 senatora. U svijetu živi oko 60 milijuna Talijana koji nemaju talijansko državljanstvo, i oni također nemaju pravo glasovati za predstavnike u Italiji.
Objašnjavajući tko će sve moći izaći na izbore, bivši zamjenik talijanskog ministra vanjskih poslova a sadašnji ministar pravosuđa Piero Fassino rekao je u raspravi o zakonu za Talijane koji žive u inozemstvu da se "državljanstvo ne određuje samo po tome gdje je tko rođen, nego po tome gdje razvija svoje društvene odnose i svoj svakodnevni život, što Madonna ili Silvester Stallone sigurno ne rade u Italiji".
Primjeri iz ostalih europskih zemalja opsežnije su spomenuti u Memorandumu Odbora za migracije, izbjeglice i demografiju Vijeća Europe od 31. kolovoza 1998. godine. U tom se dokumentu ističe da deseci milijuna Europljana žive izvan svojih matičnih država, da su takve migracije u porastu te da se ne smije zanemariti ekonomski i financijski utjecaj dijaspore na matične zemlje. Dijaspora, navodi se, ima vitalnu ulogu u procesima demokratizacije i u rekonstrukciji europskih država nakon sloma komunizma.
Također se spominje kakve mjere poduzimaju neke države u potpori i zaštiti svojih državljana u inozemstvu.
Poštujući atribute narodnosti i njezine upotrebe kao temelja demokracije, Vijeće Europe dopušta svojim članicama da njihovi raseljeni državljani glasuju poštom, u konzulatima ili preko svojih zastupnika. Prve koje su takvo pravo dale svojim državljanima bile su skandinavske zemlje, još 1870. godine. U dokumentu se kao primjer zemalja koje su svojim iseljenicima osigurale "specifičnu parlamentarnu zastupljenost" spominju Francuska, Portugal, Hrvatska, Italija i Irska.
Francuski ustav osigurava zastupljenost iseljenika u Senatu, od kojih se devetorica biraju na devet godina. U vrijeme objave Memoranduma u Irskoj se provodila rasprava o prijedlogu da se irskim emigrantima kojih, procjenjuje se, ima 70 milijuna u svijetu, omogući da biraju tri od 11 članova Senata koje inače imenuje irski premijer.
U raspravama o eventualnim promjenama hrvatskoga izbornog zakona, kao mogući model spominjao se portugalski primjer. Portugal, zemlja s nešto manje od 11 milijuna stanovnika, ima brojnu dijasporu - oko četiri i pol milijuna. Od toga broja samo je 180.000 registriranih birača, dok je u Portugalu od 11 milijuna stanovnika u biračke popise upisano njih gotovo devet milijuna. Iako imaju pravo birati svojih osam predstavnika (četiri iz europskih i četiri iz izvaneuropskih zemalja) u portugalskom parlamentu, Portugalci koji žive u inozemstvu ne pokazuje veliko zanimanje za izlazak na birališta. Na parlamentarnim izborima 1995. glasovalo ih je samo 45.000, odnosno na birališta nije izašlo 80 posto registiranih birača u inozemstvu. Njihovi su glasovi stigli iz 26 europskih i 55 zemalja iz ostalih dijelova svijeta. Većina Portugalaca smatra da bi državljani koji žive u inozemstvu, trebali imati pravo sudjelovati i na predsjedničkim izborima.
Od ostalih zemalja koje svojim iseljenicima omogućuju da imaju zastupnike u nacionalnom parlamentu, treba spomenuti Poljsku. Ona ima simbolično rješenje za izbor iseljeničkih predstavnika u parlamentu. Njima je osigurano šest mjesta u Sejmu, ali samo za jednu izbornu jedinicu. Iseljeni Poljaci zasad svoje pravo mogu ostvarivati samo u prvom krugu izbora.
U Švicarskoj iseljenici mogu sudjelovati na izborima od 1966., a u Turskoj se još razmišlja o načinu političkog predstavljanja turskih iseljenika u parlamentu. Austrija je tek od 1992. omogućila sudjelovanje iseljenika na predsjedničkim izborima. Što se tiče sudjelovanja britanskih iseljenika na izborima za predstavnike vlasti u Velikoj Britaniji, potrebno je ispuniti samo jedan uvjet - na izborima mogu sudjelovati sve osobe koje imaju britansku putovnicu odnosno državljanstvo.
