Zdravstvo grca u dugovima, a privatni osiguravatelji iste usluge naplaćuju manje i posluju - s
Neke su od prednosti tako organizirane zdravstvene zaštite dolazak u ordinaciju ili u bolnicu bez čekanja i uputnica, primanje kod obiteljskog liječnika najmanje na razini specijalista internista… Usluge se plaćaju jednom od četiri vrste polica Milenijum osnovnog zdravstvenog osiguranja koje već godinu dana provodi jedini osiguratelj Addenda.
Pravo je pitanje zašto, kad je sve to tako dobro, takvo osiguranje nema više članova i zašto privatno zdravstveno osiguranje već sada ne nudi više osiguravajućih društava. Jer, to im je omogućeno još krajem 1993., odredbom članka 60. prvog hrvatskog Zakona o zdravstvenom osiguranju, kad je uvedena mogućnost ugovaranja privatnog i dopunskog zdravstvenog osiguranja. Međutim, u Zakon je unijeta i "kvaka" tj. navedeno je da je uvjet određena visina godišnjeg odnosno mjesečnog bruto prihoda. Koliki će biti cenzus, propisat će, prema Zakonu, ministar zdravstva. Tadašnji ministar dr.
Andrija Hebrang potpisom na posebni Pravilnik (koji je i danas na snazi) odlučio je da to bude godišnji bruto dohodak od najmanje 60.000 njemačkih maraka, ostvaren u prethodnoj godini! Poslije takve odredbe, nekoliko drugih osiguratelja ohladilo se od zamisli da prekinu monopol HZZO-a. Smatrali su da će vrlo malo ljudi u Hrvatskoj moći prikazati tako visok legalan dohodak. Nikad nije službeno dobiven odgovor zašto je cenzus tako visok, a ministar Hebrang je, navodno, na jednom zatvorenom skupu HDZ-a komentirao svoju odluku ovako: "Pa neću valjda dopustiti da mi pobjegnu sve zlatne koke, a da u HZZO-u ostane samo puka sirotinja…." Gledano posve tehnološki, riječ je zapravo o preslikavanju njemačkog uvjeta za ugovaranje privatnog zdravstvenog osiguranja. Tamo je cenzus postavljen na 100.000 maraka godišnjeg bruto prihoda.
Nešto složenija, ali objektivna matematika i usporedba prosječne visine plaća u dvije zemlje pokazat će, međutim, da bi u našim prilikama ekvivalent za njemački cenzus mogao biti negdje između 25.000 i 30.000 maraka. Jednostavnije, noviji proračuni osiguratelja pokazuju da bi se cenzus mogao spustiti čak i na 5.000 kuna neto mjesečne plaće. Zato je prilično vjerojatno da se uvođenjem iznimno visokog cenzusa htjelo spriječiti odljev iole bolje stojećih osiguranika koji obvezno zdravstveno osiguranje plaćaju redovito - i najskuplje. Jer, izdvajanje za zdravstvo iznosi ukupno 16 posto bruto plaće.
Posebna je priča koliko osiguranika punijeg džepa zapravo stoji osnovno zdravstveno osiguranje u državnoj ili u privatnoj režiji. Prema računici dr. Darija Lovrića, predsjednika Uprave Addenda osiguranja, osiguranik koji zarađuje neto 11.000 kuna mjesečno, za doprinos državnom zdravstvu izdvaja oko 4.000 kuna mjesečno. Premija za privatno zdravstveno osiguranje koju mjesečno plaća oko 1.000 osiguranika Addende, iznosi u prosjeku 450 maraka mjesečno, u što je uključeno i osiguranje članova obitelji, ako nemaju zdravstveno osiguranje po nekoj drugoj osnovi. Tako je njihov mjesečni izdatak za privatnu zdravstvenu zaštitu upola niži od izdatka za usluge HZZO-a.
Kako tvrde u Addendi, njihova najniža premija za privatno osiguranje koje pruža isti opseg usluga kao i državno osnovno osiguranje, stoji oko 900 kuna mjesečno. A to odgovara doprinosu za zdravstvo koji se plaća, kad osiguranik zarađuje mjesečno neto oko 4.000 kuna! Kad bi država dopustila i zaposlenicima takvih mjesečnih primanja prijelaz na privatno osnovno zdravstveno osiguranje, broj otišlih osiguranika vjerojatno bi se u kratko vrijeme drastično povećao, što bi značilo velik udarac monopolu HZZO-a.
Dr. Lovrić tvrdi da i Addendina najjeftinija polica, polica tipa A, osim što obuhvaća isti paket usluga kao državno osnovno zdravstvo, daje osiguraniku pravo i na liječenje izvan Hrvatske i to u slučaju nezgode ili akutnog oboljenja, a ima i nešto širu listu lijekova i ortopedskih pomagala. I u Addendi se, osim ako se ugovori posebna polica, za lijekove plaća participacija, ali, kako tvrde, osim u kvaliteti usluga, bolji su i u ukupnoj cijeni.
Jer, tko bi inače mijenjao način svog zdravstvenog osiguranja? Posebno je zanimljivo da zdravstvo grca u dugovima, a privatni osiguravatelji iste usluge naplaćuju manje a ipak posluju s dobitkom! Uz to, usluge zdravstvenim radnicima plaćaju znatno bolje nego HZZO. Tajna je, kako smo čuli, u "menedžmentu bolesnika", odnosno organizaciji rada. Efektivno liječenje počinje u kraćem vremenu, pružanje različitih terapija je brže pa je u prosjeku i izlječenje brže! Tako se smanjuju troškovi, a osiguranik je zadovoljniji, jer se brže može vratiti radnom mjestu.
U raspravi o privatnom (i dopunskom) zdravstvenom osiguranju, koja se vodi u sklopu pripreme zdravstvene reforme, često se spominjalo i mito što ga je potrebno dati da bi se uopće dobila neka od zajamčenih usluga (npr. dolazak u bolnicu). Sustav dopunskog i privatnog zdravstvenog osiguranja prema je prvim domaćim, ali i bogatim stranim iskustvima, izbacio iz igre "sustav veza i zahvala" na što se, prema neslužbenim podacima, iz privatnih džepova odlijeva i do 1,5 milijardi kuna godišnje. A na korištenje privatnih zdravstvenih usluga, uz one u državnom zdravstvu, potroši se još dvije do 2,5 milijarde kuna godišnje. Ako se tako gleda na stvari, krajnje je vrijeme da HZZO dobije jaču konkurenciju. U razvijenim zemljama potpuno privatno osnovno zdravstveno osiguranje koristi između 10 i 20 posto populacije. U Hrvatskoj se broj takvih zasad broji promilima. Šteta, jer najviše koristi od njihova širenja imalo bi državno zdravstvo. Na kraju još jedna važna napomena: Što ako netko ostane bez posla i više ne može plaćati premiju za privatno zdravstveno osiguranje? Tada se, prema Ustavu i Zakonu o zdravstvenom osiguranju, može vratiti u HZZO i imati sva prava kao i ostali osiguranici.
