Tako će vjerojatno biti i s Berlusconijem i Papandreuom.
Međutim, redovito se događalo da bi se nakon što oporba koja se time dokopala vlasti ne bi uspjela "popeglati" sve naslijeđene probleme ili bi uveli reforme kojima bi se zemlja štednjom i orijentiranjem na razvoj i efikasnost pokušala dovesti u dugoročni red, Vlada koja je sve to zakuhala na prijevremenim ili slijedećim redovnim izborima opet se vraćala na vlast i obično nastavila s populizmom.
Toliko o "dugom" pamćenju poreznih obveznika.
Pa tko ispašta bankrotom države ako to nisu glavni krivci - političari u aktuelnoj Vladi?
Stanovništvo i privatni sektor.
Stanovništvu rastu kamate i smanjuju ima socijalna prava, smanjuje kupovna moć i uslijed smanjene konkurentnosti dolazi do smanjene mogućnosti zapošljavanja i recesije, što dodatno smanjuje kupovnu moć.
A privatni sektor mora dodatni teret otplate nagomilanih dugova i populizma podijeliti sa stanovništvom.
No, bankrot države nije konačan - reprogramira se dug. A kod reprograma pogodite što - mora se imati aranžman s MMF-om. Naime, države ne mogu bankrotirati kao poduzeća, već se dogovara reprogram duga koji će se uz poček otplaćivati vjerovnicima. Zauzvrat se vjerovnici osiguravaju da će kroz dulji period nego što je trebalo dobiti nazad svoje novce. Zato se ugovara aranžman s MMF-om koji uglavnom ima elemente i štednje i prilagodbe privrede kako bi zemlja mogla uredno plaćati reprogramirani dug - bez dugoročnog razvoja ili sličnoga. Dakle, kao kad osoba bankrotira, oduzme se auto na leasing i metne trajni nalog na plaću da se izdvaja za otplatu reprograma.
Ako je zemlja mudra, onda uz aranžman s MMF-om ugovara programe sa Svjetskom bankom koja onda podupire reforme i daje barem malu razvojnu perspektivu tako da sva štednja nije uzaludna.
Prof. dr. sc. Ante Babić
Centar za međunarodni razvoj d.o.o.
Potpredsjednik Hrvatskih Izvoznika
Koautor i koproducent ZelenJave (Facebook)
