Društvo, Gospodarstvo, Hrvatska, ICT, Internet

Ponedjeljak, 23.11.2015.

Tagovi: Uber

  • 09:45

Even parity

e-luditi

Uber je samo jedna lasta proljeća koje nam neminovno dolazi, jedne nove tehnološke revolucije koja će promijeniti način rada u cijelom svijetu. Usudio bih se nazvati tu promjenu malom industrijskom revolucijom. Ona će svojim opsegom možda biti mala, ali će velikom brzinom pokoriti svijet i promijeniti način na koji radimo. Država nema ozbiljnu alternativu ovoj revoluciji. Njena alternativa su burza rada, osnivanje skupog i visokoreguliranog j.d.o.o.-a koji ne garantira primanja ali garantira namete ili – siva ekonomija.

Piše: Radoslav Dejanović


Uber je uspio podići prašinu najavom dolaska u Hrvatsku, no naša se uhljebnička struktura brzo snašla i pronašla način da neutralizira tog novog neprijatelja. Rezultat osjećamo na svojoj koži, no riječ je samo o kočenju revolucije koja je nezaustavljiva.

Putovao sam tako zrakoplovom i, da ne bih plaćao preskupi parking zračne luke, odlučih ostaviti vlastito vozilo u Zagrebu i do zračne luke i nazad odvesti se taksijem. Na putu do zračne luke bilo je lako: izabrao sam jednog davatelja usluge, taksi je došao, odvezao me, naplatio mi to osamdesetak kuna i to je bilo to.

U povratku – problem. Za one koji ne znaju, za vraćanje putnika iz zrakoplovne luke do željene destinacije zadužen je velikogorički taksi, i samo velikogorički taksi. To sam saznao kad sam nazvao drugog providera prijevozne usluge, a ljubazni mi je djelatnik objasnio kako oni ne smiju privatne osobe voziti iz zrakoplovne luke.

Tome je tako jer nažalost mi ne živimo u tržišnoj ekonomiji, već u nekom bastardu između socijalizma i zbilja slobodnog tržišta. Taksisti su tek jedan, ali izvrstan primjer funkcioniranja naše "slobodne" ekonomije: stariji će se vjerojatno sjetiti silne borbe da u gradu Zagrebu uopće dobiju dozvolu za rad prijevoznici koji nisu članovi višedesetljetnog monopolističkog udruženja. Kad smo nekako i to izgurali, ne bez borbe, ponadali smo se da deregulacija sustava znači i bolju i jeftiniju uslugu. No, slično kao i s telekom tvrtkama, nakon perioda nesnalaženja, cijene a posebno dostupnost usluga dobile su svoje jasno definirane, iako nikako službene granice.

Zbog toga taksi prijevoz prema zračnoj luci plaćamo jednu cijenu, a od zračne luke nazad na isto mjesto – veću cijenu. Zbog toga neki ISP-ovi u neke kvartove grada "mogu" ući, a u neke "ne mogu" jer "nemaju tehničkih mogućnosti".

U takvoj nam se situaciji onda dogodi Uber. Taj servis koji praktički bilo koga može pretvoriti u ad-hoc taksista vrlo je disruptivan element u cijeloj priči: korisnik usluge odjednom može birati tko će ga prevesti: vozaču Ubera nije moguće zabraniti dolazak u zračnu luku po korisnika. I ne samo to: cijena takve vožnje može biti vrlo konkurentna, pa korisnik usluge odjednom dolazi u poziciju da ne samo da može birati kako će se prevesti, već će i "pravi" taksisti morati naći načina da kupca privole da uzme baš njihovu uslugu, a ne Uberovu.

Tako, barem u teoriji, funkcionira slobodno tržište.

No kako mi nismo slobodno tržište, pronašlo se hrpu razloga, što realnih a što budalastih, da se Uberu ne dozvoli dolazak na tržište. Na kraju se i uspjelo ugušiti inicijativu, pa trenutno Uberovi vozači smiju biti samo taksisti, a cijena je tu negdje kao i normalna vožnja, gdjegdje čak i nešto skuplja.

Država : Uber = 1:0 – barem zasad

Uber je samo jedna lasta proljeća koje nam neminovno dolazi, jedne nove tehnološke revolucije koja će promijeniti način rada u cijelom svijetu. Usudio bih se nazvati tu promjenu malom industrijskom revolucijom. Ona će svojim opsegom možda biti mala, ali će velikom brzinom pokoriti svijet i promijeniti način na koji radimo.

Mi informatičari već znamo o čemu se radi: o globalnom tržištu koje nam se otvorilo kroz fantastične globalne i jeftine komunikacijske kanale. Informatičari su uspjeli pobrati dio vrhnja tog novog tehnološkog vala: dok je prije desetak godina mnogi informatičar s uzdahom razmišljao kako li bi svoj rad, oh, mogao prodati nekom strancu koji redovito i dobro plaća, danas je posve normalno u razgovoru saznati kako se kolega ovaj ili onaj prebacio u freelancere, otvorio firmu u Londonu i već neko vrijeme zadovoljan kucka neki kod ili obavlja neke druge informatičke poslove za jednog, dva ili mnoge kljiente.

A klijenti mu plaćaju redovito. A on radi i radi i radi i ne brine hoće li za obavljeni posao dobiti plaću. Čist račun, duga ljubav.

I to je ta slamka spasa za domaće informatičare i mnoge male tvrtke koje su u poziciji da svoj proizvod plasiraju putem Interneta: sjedite doma i radite za strance. Nešto ste jeftiniji od globalne konkurencije, a opet zarađujete dovoljno da ne morate razmišljati o tome hoćete li sutra imati što za jesti i čime platiti ratu kredita.

Naravno, nisu svi te sreće da imaju tražena, specijalizirana znanja kao informatičari. No, i za njih se nađe ponešto. Točnije, našlo bi se kad država ne bi bacala klipove pod noge.

Upravo je poanta ovog novog sustava da na globalnoj razini povezuje poslodavca, radnu snagu i korisnika. Uber je jako dobar primjer jer je riječ o tvrtci koja nema sjedište u Hrvatskoj, ali može zaposliti lokalnu radnu snagu da udovolji lokalnim potrebama.

Ima tih primjera i više: već danas moguće je, primjerice, putem specijaliziranih servisa naručiti dostavu pošiljke (već vidim kako na spomen dolaska takvog ad-hoc kurirskog servisa Hrvatska pošta čupa kosu na glavi i vrišti kako je to protuzakonito i protuustavno), moguće je naručiti pranje i glačanje rublja s dostavom na kućna vrata, pa čak i usluge pospremanja stana dok je kupac odsutan. Pranje vozila dok ste vi na poslu. Zalijevanje cvijeća, uređenje vrta. Praktično, bilo kakav posao. Otvorite aplikaciju, naručite posao i dok se vratite kući posao je odrađen, a vaša kreditna kartica elektronički "ispeglana". Osobu koja je obavila traženi posao faktički ne morate ni vidjeti.

Globalni komunikacijski kanal promijenio je način poslovanja. No, to se vjerojatno ne bi dogodilo, barem ne u tolikom opsegu, da se istovremeno ne događa jedan drugi trend, onaj na kojeg ekonomski stručnjaci već neko vrijeme upozoravaju: nekvalificirana ili nisko kvalificirana radna snaga gubi radna mjesta i gubi vrijednost svog posla.

Priča je to na koju su nas dugo upozoravali, ali kao i klimatske promjene – svi smo mislili kako se ta znanstvena fantastika neće dogoditi, ili se barem neće nama dogoditi. No, stvarnost nas opovrgava: sve je više ljudi koji ne mogu računati na stalno radno mjesto, pa čak ni na osmosatni radni dan. Sve je više ljudi vrijednost čijeg posla opada i približava se granici ispod koje im više neće biti isplativo raditi, ali će biti prisiljeni i dalje raditi jer druge alternative nemaju.

I tu, gle čuda i Smithove nevidljive ruke, polako nastaju servisi koji iskorištavaju upravo tu poziciju, omogućujući ljudima da kroz sitne poslove za koje su kvalificirani ili su ih samo voljni raditi ostvaruju ekstra zaradu. Pogledamo li pomno način na koji funkcioniraju Uber i drugi navedeni servisi otkrit ćemo da veliki broj ljudi ne živi ekskluzivno od tih usluga, već ih koriste kao izvor dodatnog financiranja, poslove koje usput obavljaju da bi zaradili neku ekstra pinku.

U svojoj suštini, ovdje je riječ o optimiziranju stvaranja dodatne vrijednosti: ako ste negdje zaposleni i tog dana idete na posao, kao Uber vozač moći ćete prevesti neku osobu i biti plaćeni za put kojim biste ionako tog dana prošli. Ako ste završili radni dan i ne da vam se ići kući, možda možete obaviti kakvu brzinsku dostavu paketa prije nego se opustite u vašem omiljenom baru? Ili možda obavite kupnju namirnica za onu bakicu koja od vas često naručuje uslugu jer ste joj simpatični i znate dobro izabrati povrće?

Sve su to stvari koje se obavljaju usput, na dobrovoljnoj bazi. Jedino ako ste nezaposlena osoba, taj način života mogao bi vam biti primarni izvor primanja, i tu onda itekako ovisite o kritikama vaših korisnika – sjetimo se samo turističke revolucije koju su napravili on-line booking servisi i njihov sustav ocjenjivanja davatelja i primatelja usluge – pokazalo se kako sustav radi izuzetno dobro, puno bolje od "klasičnog" iznajmljivačkog poslovanja. On-line, naime, možete pročitati kritike koje su o pružatelju usluge ostavili drugi klijenti i na osnovu toga donijeti informiranu odluku u koji od mnoštva apartmana ćete otići. To je iskustvo posve drugačije od onog na koje su navikli naši stari, koje su po izlasku iz autobusa za rukav navlačile "cimer fraj" bakice ili su im turistički djelatnici na neviđeno dijelili adrese, pa kome dobra soba a kome krevet u štali.

Uvjeren sam da zadnjih par godina mnogi djelatnik u otužnom turističkom uredu na moru često i rado spomene svu rodbinu majmunu koji je izmislio Booking.com ili Airbnb.

Psovke su rezultat te mini industrijske revolucije: pojavilo se nešto novo, nešto što iz temelja mijenja neke ustaljene načine rada, a tome se ne mogu svi prilagoditi.

Tako nastanu e-luditi, ljudi, uhljebi i ustanove koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da se tržište i način rada mijenjaju, i da se mijenjaju ne samo na strani radnika, već i na strani poslodavca. I ponovo tu mogu prvi svjedočiti informatičari, jer nije više lako u Hrvatskoj naći kvalitetne računalne stručnjake. Potražnja je velika, ali dobri informatičari već rade za strance i živo im se fućka za domaće poslodavce i njihove skromne ponude. Tako na domaćem tržištu opstaje najčešće drugorazredna roba i ljudi koji iz ovih ili onih osobnih motiva ipak više vole raditi za domaće nego za strance.

Problem poslodavca, time i države, je što nema mehanizam kojim bi mogao zadržati kvalitetnog stručnjaka, osim eventualno silom.

Problem nekvalificirane radne snage, pak, počeo se zapravo rješavati sam od sebe, i to na štetu poslodavaca. Razarajuća je moć Ubera, jer takvi servisi jasno razgolićuju umjetno stvorene tržišne uvjete i prisiljavaju aktere na ponašanje u skladu sa zakonima slobodnog tržišta.

Servisi koji će i kod nas neizostavno doći (dapače, već se skromno pokazuju) i koji će biti prije svega posrednici između davatelja i primatelja usluge još će više urušiti postojeće poimanje rada kao strogo definiranog, osmosatnog odnosa između poslodavca i posloprimca.

I to je dobro, jer oni će apsorbirati rastuću masu nezaposlenih ili napola zaposlenih ljudi, davši im priliku da svoje vrijeme potroše za obavljanje korisnog posla, time i stvaranje dodatne vrijednosti. Naravno, neće se u toj priči nitko obogatititi (osim možda vlasnika servisa), no svi će imati priliku raditi i zaraditi – i to onoliko koliko oni to žele.

Možemo na to gledati kao na povratak onih starih vremena kad smo radili sitne poslove preko ljeta za džeparac, da bismo na jesen, prije početka škole, kupili neku totalno dobru stvar koja je tad bila u modi: walkman, recimo. Kožnu jaknu. Video. Bicikl.

Ovo sad je isto to, ali dignuto na profesionalnu razinu. Džeparac u naravi, ali takav da se od njega vjerojatno može preživljavati. I što je zanimljivije: pošteno plaćen i sigurno naplaćen posao, nešto čime se možete baviti iz hobija, a možete ga pretvoriti i u cjelodnevno zanimanje.

Dapače, možete raditi za više servisa istovremeno. Možete birati kad ćete za koga raditi, koliko ćete raditi, u koje ćete doba dana raditi i, u nekom trenutku, možda se i cjenkati za bolji honorar glede vaše izvrsnosti.

Država nema ozbiljnu alternativu ovoj revoluciji. Njena alternativa su burza rada, osnivanje skupog i visokoreguliranog j.d.o.o.-a koji ne garantira primanja ali garantira namete ili – siva ekonomija.

Umjesto da ovu revoluciju shvati i odluči zajahati val promjena, naša država (ali i mnoge druge, pa i one pametnije od nas) želi se oduprijeti promjenama i zadržati stari način poslovanja.

Ned Ludd je razbijao automatizirane tkalačke strojeve. Kako Internet nije moguće razbiti, nastojimo zabraniti ili regulirati nove poslovne modele na način da ih neutraliziramo ili barem svedemo na oblik što sličniji postojećim modelima poslovanja.

To je unaprijed izgubljena bitka, no kako je povijest pokazala da niti jedna takva promjena nije došla bez velikih otpora, tako i ovo: jednostavno trebamo čekati.

Naravno, neka pametna država možda bi zajahala val promjena i postala lider u novom načinu poslovanja, ali to sigurno nismo mi. Mi ćemo braniti naše taksiste čak i onda kad autonomna vozila postanu svakodnevica na ulicama.

A ne bi me čudilo i da nezaposlene ostavimo da kopaju po kantama, samo da ih jadne ne bi iskorištavali bjelosvjetski hohštapleri nudeći im honorarne poslove nedostojne čovjeka kroz "dehumaniziranu" mobilnu aplikaciju.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige 'Umišljena inteligencija', koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.

Izvor: Monitor.hr