Ehud Barak - novi izraelski premijer s respektabilnim vojnim iskustvom
ANKARA – Neposredno nakon što su se i neslužbeno saznali prvi rezultati izbora za novog premijera i parlament (Kneset), mnogi su Izraelci spontano izašli na ulice Tel Aviva i Jeruzalema uzvikujući slogane: »Rabinov put je odnio pobjedu«, »Ehud, kralj Izraela«, itd.
Ta znakovita manifestacija oduševljenja ima višestruko značenje koje se može sažeti u temeljnu ocjenu: većina Izraelaca se, glasajući za laburističkog čelnika Ehuda Baraka (57) i njegov izborni blok »Jedan Izrael«, praktički plebiscitarno opredijelila za mir s arapskim susjedima.
Ta očekivanja očito gaje i Palestinci i drugi Arapi. Prvi koji je Baraku čestitao izbornu pobjedu bio je upravo palestinski čelnik Yasser Arafat. Izrazio je nadu da se s njegovim dolaskom na premijerski položaj, otvara nova stranica u povjesti izraelsko-arapskih i palestinskih odnosa te Srednjeg istoka u cjelini.
»Želja za mirom je jača od rata«, poručio je. Gotovo istovjetne ocjene stigle su iz SAD-a, EU-a, Rusije, itd. Na taj zaključak upućuje i to da će prvi diplomat koji će uskoro posjetiti Baraka biti posebni izaslanik američkog predsjednika Billa Clintona za Srednji istok Dennis Ross.
Prije Barakova preuzimanja kormila Izraela, američki dužnosnik će se iz prve ruke upoznati s njegovim političkim vizijama. U tom sklopu, pokušat će se zajedničkim snagama doliti svježa voda na već gotovo sasušene mirovne izraelsko-palestinske plodove s američke plantaže Wye.
Barak, kojeg ne krasi vještina govora (pobjedio je zahvaljujući posebnim američkim izbornim savjetnicima), svjestan je da 56 posto osvojenih glasova nisu dovoljni za miran politički san. Zato je, čim je saznao za izbornu pobjedu, pozvao Izraelce na jedinstvo zemlje u borbi za mir s Arapima i samima sobom. Pritom je neprijeporno imao na umu i to da je njegov izborni blok »Jedan Izrael« dobio samo 27 od ukupno 120 mjesta u Knesetu.
To je pet zastupnika manje nego u prethodnom sazivu. Zato će koalicijski kabinet morati potražiti u suradnji s lijevim i centrističkim strankama. Vjeruje se da će u tome uspjeti. Očito, na Baraka će biti i otvorena najžešća politička vatra. No, on je i sam bacio »rukavicu izazova« u tom smjeru, poručivši: »Ne želim više gledati Netanyahua i vjerske stranke.« Dodao je da bi svako daljnje balansiranje na toj oštroj crti pogibeljno zaparalo odnose Izraela s arapskim svijetom.
»Neka 'Bibi' koliko to god želi, kao i prije izbora, ide na Zid plača, ali ovdašnja politička zbilja je nešto sasvim drugo.« Sigurno je da će novi premijer na tom kursu svojevrsne svjetovnosti izraelske države imati i znatnu potporu vrlo snažnog umjerenog židovskog lobija u svijetu, posebice u SAD-u.
U svakom slučaju, Baraku predstoje četiri krupne vanjske zadaće: završiti započeti mirovni proces s Palestincima na Zapadnoj obali i pojasu Gaze, izvući se iz zamke »živog pjeska« južnog Libanona, oživjeti pregovore sa Sirijom o Golanskoj visoravni te utvrditi konačni status Jeruzalema.
Taj je »sveti grad« srce i duša cjelokupne srednjoistočne enigme. Uspije li riješiti tu kavadraturu izraelsko-arapskog kruga, Barak će se potvrditi kao istinski nasljednik mirotvorne politike bivšeg premijera Yitzhaka Rabina. Svoj je politički moto sažeo: »Izrael mora biti jak da bi dobio mir«.
Izvan je svake sumnje da će Barakovo preuzimanje kormila Izraela, s neskrivenim simpatijama i olakšanjem dočekano u Jordanu, Egiptu, Siriji i drugim arapskim zemljama, samo po sebi poslati svojevrsnu mirovnu poruku. Već čuju prvi signali iz Damaska, koji želi bezuvjetne pregovore s novom izraelskom vladom.
Oni koji bolje poznaju novoga premijera, posebice njegov psihički lik, uvjereni su da mu u politici, kao i prije u vojsci, hrabrost i upornost ne nedostaju. Ehud Brog, što je njegovo pravo prezime, sin je jednog istočnoeuropskog emigranta u Palestinu. Bio je vojnik od karijere. U vojsku je stupio sa 17 godina da bi, kao i Yitzak Rabin, »dogurao« do zapovjednika glavnog stožera izraelske vojske.
Dok je bio zapovjednik, Benjamin Netanyahu je bio jedan od njegovih časnika. Za Baraka su vezane uspješne komadoske akcije protiv palestinskih ekstremista 1972. i 1976. Možda je upravo to Barakovo vojno iskustvo, poznavanje izraelskog okruženja, pridonijelo njegovu ulasku u politički život zemlje. Političku karijeru je započeo 1995. i vrlo dobro se snašao.
Tome je pridonijelo obnašanje dužnosti ministra unutarnjih poslova u Rabinovu kabinetu. Među njima se razvilo i osobno prijateljstvo koje se snažilo na zajedničkoj spoznaji da se samo na političkoj platformi »zemlja za sigurnost« može graditi stabilan i trajan mir s arapskim susjedima.
