Prvi sramežljivi iskoraci iz zakopčanosti grafičkih kartica pojavili su se sad već poodavno (točnije, još u vrijeme dok je na tržištu postojalo preko nekoliko proizvođača grafičkih kartica – ako se toga sjećate): netko pametan napravio je upravljački program kojim ste mogli RAM memoriju grafičke kartice koristiti kao virtualni disk. Dugo vremena zatim nije se dogodilo ništa novo, ali očitost silnog kupljenog a često neiskorištenog potencijala na kraju je rezultirala odlukom samih proizvođača da svoje moćne procesore otvore za – programiranje. Tako je sad moguće kroz omiljeni programski jezik pristupiti procesorskoj snazi grafičke kartice i iskoristiti ju. Igre tu snagu najčešće koriste za simulaciju fizike, ali tu je već i poveća količina znanstvenog i simulacijskog softvera koji koriste moderne grafičke kartice kako bi značajno ubrzali proračune.
No, nismo tu zbog ove (iako iznimno zanimljive) teme. Ovdje smo zbog Nvidijina predstavljanja Fermi tehnologije na GPU Technology Conference 2009 - neka vas naziv ne zavara, riječ je o konferenciji koju je organizirala tvrtka.
Je li bolja ATI ili Nvidia grafulja?
Kako je konferencija prošla? Sudeći po reakcijama fanova i djelatnika Nvidije, riječ je o pravom Prosvjetljenju, fantastičnoj novoj tehnologiji koja reži na superračunala, jeftinoj i narodnim masama dostupnoj moći velikih paralelnih sustava, ukratko: više ništa neće biti kao što je bilo. Fanovi Nvidije veselo se krevelje fanovima ATI kartica.
No, da – svijet računala uvijek se polarizirao. Nekad smo se svađali je li bolji Spectrum ili Commodore, sad se svađamo je li bolja ATI ili Nvidia grafulja.
Što na ovu vijest kaže druga strana? Kao što se može i očekivati, reakcija je ponižavajuća, ali ovaj put sa nekoliko zaista urnebesnih detalja. Autor, naime, tvrdi kako tvrtka nije predstavila novu grafičku karticu, već loše napravljen – lažnjak. Da, lažnjak. Karticu koja ne radi, sklepanu na brzinu samo zato da bi prezenteri imali u rukama nešto što tek treba stvoriti. Autor je nemilosrdan i dokazuje kako:
- šifra datuma na procesoru se ne uklapa u službenu izjavu “ovo je par dana star procesor”;
- prednja ploča kartice pričvršćena je vijcima (što onemogućuje njeno pravilno umetanje u računalo jer širinom traži dva mjesta, a vijci pritom onemogućuju pravilno “sjedanje” kartice u predviđeni prostor na matičnoj ploči);
- DVI konektori nisu spojeni nikamo;
- konektori za napajanje na drugom kraju kartice – nisu spojeni na karticu;
- najzad, kartica je doslovce prerezana kako ne bi stršala u odnosu na hladnjak.
Podsjeća me pomalo na one reklame: “Biste li od ovog čovjeka kupili (umetni naziv proizvoda)?”
Ponosno predstavili nefunkcionalnu grafičku karticu
Zabavno, zar ne? Doći na konferenciju na kojoj neki važan lik priča o njihovoj najnovijoj tehnologiji u superlativima i pritom maše potpuno nefunkcionalnom, lažiranom karticom, dok oduševljene mase obožavatelja padaju u nesvjest, doživljavaju ekstazu i/ili razmišljaju gdje još mogu podići kredit jer ovu novu stvar *moraju* imati (a da ta tvrtka nije Apple)?
Aaa, ne! Nije to prvi put! Dapače, takve stvari su poprilično česte u informatičkoj industriji – samo ih valja primjetiti. Tehnološka utrka, potreba za izlaskom na tržište, konkurencija koja ne spava, kratki rokovi, dobre marketinške prilike... sve su to faktori koji i najozbiljnije informatičke tvrtke nagovore da svoj proizvod izmarketiraju prije nego je on zaista spreman za prodaju.
Primjera radi, još je Commodore davne 1977. godine na CES sajmu predstavio računalo PET. Autor računala Chuck Peddle nije imao gotovo računalo za sajam, već samo prototip koji – nikako nije htio proraditi. Situacija je bila stresna, jer je osnivač tvrtke Jack Tramiel jasno dao do znanja da će, ako stvar ne proradi, ugasiti projekt. Došavši na CES, Peddle i drugi inženjeri bacili su se na danonoćan posao kako bi natjerali PET da proradi. Najzad, zadnjeg dana sajma pronađen je poprilično trivijalan, ali dobro skriven uzrok greške i – PET je proradio. Sa slikom naopako. No, i to se nekako razriješilo. PET je bio u zadnji čas (i zadnji dan sajma) spašen i demonstriran zainteresiranim poduzetnicima.
Nisu stali na tome. Par godina kasnije, Commodore je demonstrirao ColorPet, TOI (koji će kasnije postati VIC) i G-job, prototip bastard PET i VIC tehnologije. Dok je PET u boji bio potpuno funkcionalan, TOI je postojao – samo na papiru; inženjeri su ga predstavljali opisom tehničkih specifikacija i planiranih mogućnosti, a demonstraciju su “obavljali” na G-job stroju.
1980. godine konačno su predstavili prototip VIC računala – u kućištu kalkulatora, sa tipkovnicom PET-a i naljepnicom na kućištu koja je trebala sakriti činjenicu da je riječ o komadu elektronike uguranom u kućište kalkulatora. (pa čak i kasnije su prvi modeli računala imali problema sa hladnjakom koji je bio preblizu konektoru za module, pa bi korisnici ponekad opekli prste izvlačeći modul).
1985. godine, Commodoreovi inženjeri odlaze na CES demonstrirati Commodore C128 (poboljšana verzija C64 računala sa 128KB memorije), i tek tamo, na jumbo plakatima, čitaju kako njihov prototip može prihvatiti - čak 512KB memorije. Prototipovi na sajmu zahtjevali su posebno namještanje ulaznog napona kako bi demonstracija bila funkcionalna: previsok napon i nestao bi 80-kolonski prikaz, prenizak napon i nestale bi boje. Pregrijavanje su rješavali sprejem za hlađenje.
Prototip vibrira na jastucima
Na CES sajmu 1984. godine prikazana je Lorraine, koja će kasnije postati Amiga. Prototip je bio toliko osjetljiv da su inženjeri Amige odlučili dokupiti jedno sjedalo u zrakoplovu, na koje su postavili jastuke i između njih “matične ploče” računala, kako bi što je više moguće smanjili vibracije. Prototipi Lorraine bili su toliko “prototipni”, da su neki posjetitelji znali zaviriti ispod stola u potrazi za “pravim” računalom. Kasnije ih je kupila tvrtka Commodore.
Praktički svatko vara na predstavljanju novih proizvoda, ako ocjeni da se takvo ponašanje isplati (i naravno – da neće biti uhvaćeni). Potez Nvidije zato nije posebno šokantan niti tako rijedak u industriji, ali je svakako zabavan – ponajprije zbog pokušaja stvaranja privida visokog profesionalizma i predstavljanja proizvoda koji još ne postoji.
Dakako, nakon što je skandal procurio u javnost, Nvidia je priznala da je riječ o lažnoj kartici. Na kraju priče, ostaje pitanje – što im je to trebalo? Posebice uzmemo li u obzir njihovu ne baš kristalno čistu prošlost?
P.S. Lako prepoznavanje lažiranih prezentacija nije jednostavna stvar, ali evo jedan trik za vas – kad god vam netko priča o nekom fizičkom proizvodu kojeg drži u ruci, ali ga ne demonstrira, već prikazuje sheme, grafikone i video prezentacije – to je dovoljna osnova za sumnju. Zatražite li demonstraciju tehnologije a sugovornik se iskoprca čudnim izlikama – znate na čemu ste.
P.P.S. Iako se tako možda ne čini, autor je dugogodišnji zadovoljni korisnik Nvidia kartica koje preporučuje svima, a posebice onima koji vole trošiti Linux.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.
