Lecter je ponovno među nama: Anthony Hopkins u filmu "Hannibal"
Premda očekivan s nestrpljenjem punih deset godina, nova priča iz života Hannibala Lectera nema snagu uvjerljivosti prvoga filma, "Kad jaganjci utihnu", u kojem je redatelj Jonnathan Demme uspješno razradio oštru, zagonetnu, intrigantnu metaforu zla, zajedno s glumcima Anthonyem Hopkinsom i Jodie Foster. Demme je savršeno balansirao između banalnog thrillera s horrorovskim sklonostima, stvarajući od paklenskog zapleta jedan od kvalitetnijih filmova narativne tenzije i fascinantno obrađenog lika negativca našeg doba. Posebnu snagu filmu davao je odnos genijalnog manijaka Lectera i mlade agentice FBA-a Clarice Starling.
Ovoga puta malo se toga ponovilo, osim možda tematike i zapleta, koji se ponovno vrti oko sada već legendarnog Hannibala Lectera i iskusne agentice Starling. Ona je u nevoljama jer zbog prevelike ažurnosti na poslu oko nje često ima mrtvih i ranjenih, i kolega i protivnika. On je nakon desetogodišnjeg zatišja otkriven u Firenci kao profesor povijesti umjetnosti i uvaženi građanin... Na tragu mu je uporni Mason Verger, Hannibalova jedina preživjela žrtva, koji strahovito unakažen u svom dvorcu smišlja i financira načine kako da ga napokon uhvati i vrati u Ameriku da bi mu se osvetio...
Nevolje počinju od scenarija nastalog prema književnom predlošku Thomasa Hardya, dakle novom romanu istoga autora, za čija je prava ekranizacije Dino de Laurentis platio deset milijuna dolara. No, ubrzo se pokazalo da prvi angažirani scenarist David Mamet nije osjetio pravi "okus" Hannibala Lectera, pa je u pomoć pozvan Steven Zaillan, koji je pak napravio svoju verziju iste priče. Dobivena je tako mješavina Hardyjeva oštrog izazivačkog stila, kojim ne daje ništa novo, tek razgrađuje već poznate intrige oko svoga glavnog junaka kanibalističkih sklonosti, a sve je još više razgranato kada je pridodana mametovska klaustrofobična, mračna ciničnost, zatim zaillanovska yapijevska zafrkancija na sve i svakoga te igranje krajnostima.
Očito je riječ o nespojivoj kombinaciji, koja nikako ne može funkcionirati ovako zajedno ispremiješana, čak ni uz veliki trud i redateljsku domišljatost Ridleya Scotta te glumački perfekcionizam Anthonya Hopkinsa. Potpuno je nelogično pretjerivanje s likom deformiranog Masona Vergera (maska je tako izobličena da je glumac Gary Oldman neprepoznatljiv), koji postaje glavni lik u filmu, a prema kojem je Lecter gotovo simpatičan, jer poruka je jasna – od svakoga zla ima još veće, posebno kada je osveta u pitanju. Na Vergera se nadovezuju brojni likovi korumpiranih i potkupljivih policajaca, državnih službenika, sudaca i drugih, što samo daje Lecteru još veću moć i opravdanje da se igra s njima, uništavajući ih i proždirući, do zadnjih moždanih stanica. Lik Clarice Starling u ovoj verziji oslobođen je svake nježnosti i gotovo nesimpatičan. Ona je od prijašnje Clarice zadržala samo štrebersku upornost. Clarice Julianne Moore samo je suhoparna policajka, osamljena karijeristica i osvetnica.
Anthony Hopkins bio je i ostao utjelovljenje Hannibala Lectera i bez njega sigurno ne bi bilo ovoga filma, koji on nosi sa svim njegovim manama, pridodajući scenariju snagu i uvjerljivost vlastitog glumačkog izraza. Njegove geste, njegova hladnoća i elegancija, cinizam i maštovitost, njegova osebujna nježnost prema Clarice, njegova zaigranost krvlju – sve je to Hannibal, neponovljiv i jedinstven u Hopkinsovoj verziji. Dobro je što je redatelj Ridley Scott dovoljno iskusan i mudar da je osjetio koja mu je najjača karta u filmu, pa je većinu radnje i događaja sručio na Hopkinsa. Bez obzira na to što na trenutke film obiluje "turističkim" šetnjama Firencom ili intelektualističkim monolozima, sve je to u funkciji, dok je opasni, zloglasni i manijakalno šarmantni Hannibal Lecter u kadru.
