Je li to najbolji film festivala: Kerry Fox i Mark Rylance u filmu "Intimnost"
Služeći se kratkim pričama britanskog pisca Hanifa Kureishija, autori scenarija Patrice Chereau i Anne-Louise Trividic osmislili su neuobičajenu priču nabijenu neustrašivom seksualnom čežnjom. A sve je potencirala redateljska imaginacija Patricea Chereaua, koji je u svome prvom filmu na engleskom jeziku sve podredio seksualnim scenama tako da je u njegovu filmu vođenje ljubavi izravno snimljeno bez imalo srama ili zadrške, i iz takvih frontalnih kutova da pomišljate kako ste na vratima nečije intime, poput skrivene kamere, bez kasnije cenzure. Priča je naoko obična, seksualna privlačnost dvoje ljudi, Jaya i Claire, potpunih stranaca koja se pretvara u seksualno ludovanje, te je na kraju prerasla u nešto više, opasnije, emotivno opravdanije, ali za njihovu vezu pogubno.
Početak filma je u furioznom seksualnom tempu, ona ulazi u njegov stan, on nešto nebitno brblja, ali strelovitom brzinom se predaju divljačkom seksu, bez riječi, bez nježnosti, bez objašnjenja, oduševljenja ili kajanja. I tako se ponavlja gotovo ista scena svake srijede sa sve izazovnijim seksom i sve gladnijim akterima. Uvijek u istom ritmu : ona dolazi, on ju očekuje, nema predigre, nema postigre, sve je naoko čisto fizički programirano, savršeno oslobođeno osjećaja i komunikacije, bezosjećajno i otuđeno... To je barem bio osnovni cilj i poriv njihovih početnih susreta, seksualno zadovoljavanje na sve moguće načine, bez obaveza i objašnjavanja, bez ispovijedi i bilo kakvih informacija, bez imena i pitanja. Gotovo grafički isplanirano zadovoljavanje tijela u ritmu dolazak-seks-odlazak taksijem koji je uvijek čekao dok je odlazila na seksualne rekreacije srijedom.
No, Jay i Claire nisu predvidjeli rasplet, a on je mogao biti usmjeren u dvije krajnosti: razvodnjavanje strasti rutinom od koje su već jednom pobjegli iz svojih veza i brakova ili nešto više, dublje, opasnije, osjećajnije. Upravo to drugo im se dogodilo u trenutku kada se kod njega probudila znatiželja, poriv za ulaskom u njezin život i otkrivanjem tko je, odakle je...Prateći ju, dolazi do puba u kojem je i malo amatersko kazalište u kojem ona igra Lauru u "Staklenoj menadžeriji" Tennesseeja Williamsa, tamo upoznaje njezina muža I sina. I za razliku od seksualnih scena u kojima se čini kako je Jay beskrupulozni agresivac, njegov sudar s njezinim stvarnim životom otkriva koliko je spremniji na ljubav, osjetljiviji, željniji potpunosti veze. Ona je pak, nezadovoljena bračnom monotonijom, više sklona licemjernom skrivanju u kojem čisti seks manje boli od iskrenih emocija.
Početak njihovih emotivnog upoznavanja istodobno znači i kraj njihove veze.
Premda izrazito intiman, ovaj film obiluje nizom zanimljivih epizodnih likova kao sastavnih i intrigantnih dijelova radnje i zbivanja. Ipak u središtu ostaju dvoje glavnih aktera Mark Rylance i Kerry Fox, koji će zasigurno ostati zapamćeni po svojoj izuzetnoj hrabrosti da se uopće upuste u ovakvu vrst filma i "glume". Objektivno govoreći, film "Intimnost" više je izazovan nego kvalitetan, pun provokativnosti, koju će zasigurno još pratiti mnogi komentari, a vjerojatno i znatiželja gledalaca. No, kao takav ovaj film izvrsno pristaje ambijentu i ozračju Sundancea, ispunjenog malim nezavisnim produkcijama s velikim planovima. Možda je dobar i za neke berlinske programe, ali nikako za trijumfalnu pobjedu na jednom od najuglednijih i najstarijih svjetskih filmskih festivala. Nije u pitanju nikakav konzervativizam, niti moraliziranje, jer postoji u povijesti kinematografije toliko savršenih filmova punih seksualne tenzije, sjetimo se samo za ono vrijeme šokantnog, ali umjetnički opravdanog filma "Ljubavnici" Louisa Mallea ili savršenog, kultnog "Posljednjeg tanga u Parizu" Bernarda Bertoluccija. Kod filma "Intimnost" radi se o zabludi s pretencioznim pokušajima da obuhvati sve, tako se u njemu miješaju provokacija i kvaliteta, hrabrost i banalnost, iskrenost i proračunatost, sentiment i fizikus, obitelj i promiskuitet, djeca i homoseksualci...
Najveća krivnja svakako je na žiriju koji, objektivno rečeno, nije bio u impresivnom sastavu, s autorskim ugledom koji bi mogao prevladati sve nesigurnosti ostatka žirija rasplinutog između neznanja, neiskustva ili malih sitnih interesa ili čak prigodnih dodvoravanja.
Tako se događa ona vrst kompromisa koja bi Berlinski festival u budućnosti mogla koštati ugleda, zato nam ostaje da se nadamo kako će novi direktor Dieter Koslich promijeniti koncepciju i zalagati se prije svega za filmsku umjetnost, za kvalitetu, bez obzira na geografiju, politiku, komercijalu, moćne producente i nemoćne zvijezde.
Jer, ovako, događaju se nemili paradoksi koji s jedne strane forsiraju američke komercijalne hitove, ubacujući ih u velikom broju u glavni program, a s druge žrtvuju sve te filmove u ime neke male europske slobodoumne polupornografske ideje i provokativnog paradiranja seksom bez pokrića.
Dakako, Kinezi su uvijek dobrodošli kao savršena sredina "između". Ove godine to doista nije imalo smisla s obzirom da njihovi filmovi nisu bili kvalitetno dorasli ugledu kineskih pobjednika u prošlosti ovog festivala. Danska debitantica Lone Scherfig i film "Talijanski za početnike" nije očito "smio" pobijediti, jer bilo bi to previše za početnicu, a i za dansku kinematografiju koja bi tako i formalno preuzela krunu još uvijek neobjektivno previše razvikanim Francuzima. Tako se mlada i talentirana redateljica morala zadovoljiti Srebrnim medvjedom za film u cjelini, dok je nagradu za debitanta dobio argentinski film čija je jedina kvaliteta u dokumentarizmu priče, premda je pun početničkih mana i nespretnosti. Stiče se dojam da su američki filmovi pozvani, barem ove godine, u velikom broju, doduše, ali kao dekor festivala, jer, bez obzira na oscarovske nominacije i kritike, oni su ostali bez nagrada. Primjerice "Trgovina" Stevena Sodebergha, koji je objektivno vrlo dobar film, ostao je u Berlinu tek s nagradom za mušku ulogu.
Benicio Del Toro izvanredan je i zasigurno jedan od najvećih kandidata za Oscara za epizodnu mušku ulogu. U Berlinu je bilo i boljih glavnih muških uloga, prije svega Sean Connery u filmu "Traženje Forrestera". Kod nagrade za žensku ulogu još je očitija pogreška žirija, koji su smatrali da je "teža" i impresivnija bila gluma Kerry Fox. Oni nisu imali dileme između odluke da nagrade Emmu Thompson za impresivnu ulogu žene koja umire od raka i Kerry Fox za intenzivne seksualne igre u filmu "Intimnost" . Istodobno je Juliette Binoche ostala bez ikakvih izgleda za nagrađivanjem, kao i film "Čokolada", koji je bio "presladak" ovom sastavu žirija. U tom kontekstu mogli bismo pomisliti kako je riječ o žiriju kojem odgovara intelektualistički stil, a tada bi im principijelno idealno funkcionirao "Weiser" poljskog redatelja Wojciecha Marczevskog, izvrsno režiran, duboko mudar i aktualan film koji poziva na razmišljanje. No, kako smo već zaključili kod ovog sastava žirija nije presudna bila ni principjelnost, ni iskustvo ni znanje, dakle ponajmanje se radilo i o dosljednosti. U tom smislu najbolji izlaz za njih su bili kineski filmovi, no ipak su pretjerali nagrađivanjem jednoga Grand prixom ("Bicikl iz Beijinga" Wanga Xiaoshuaia) , a drugoga za najbolju režiju ("Betelnut Beauty" Lin Cheng-Shenga).
Ovo je posljednji festival kojem je upravljao Moritz de Hadeln, nakon što je dvadeset i dvije godine bio na njegovu čelu, ali ovogodišnji Berlinale neće ostati zapamćen ni po kvaliteti, ni po revolucionalnim filmskim trendovima, ni po politički intrigantnim temama, tek po pobjedi filmskog seksualnog prenemaganja . Tako je inače vitalni festival u svojoj 51. godini doveden u situaciju da poput impotentnog starca poseže za "viagrom" u obliku nazovi umjetničke filmske erotike.
