HAIFA (Od posebne Vjesnikove izvjestiteljice) – Gala program Filmskoga festivala u Haifi doista je na zavidnoj razini, kako zbog raznolikosti, tako i kvalitetnih filmova, koji istodobno svojom tematikom i raznolikošću privlače brojne posjetitelje. Dogodilo se tako da su dvorane bile prepune čak i u srijedu na večer, u vrijeme koje je za većinu stanovnika Haife bilo predviđeno za prijenos vrlo važne nogometne utakmice u Kupu europskih prvaka, između "Macabi-Haife" i grčkoga "Olympiakosa".
Pobjeda momaka iz Haife, među kojima igra i naš Đovani Roso, potaknula je opće veselje i ludovanje do ranih jutarnjih sati, kao da nije riječ o radnom danu. No, to je mediteranski ugođaj koji u ovome gradu poprima za nas prepoznatljive oblike razigranosti i nemarnosti, kakvi se ne mogu naći nigdje drugdje u poslovnom i profesionalno ozbiljnom Izraelu. Zato maksimalno dobro uspijevaju i filmske fešte, posebno one smišljene za festivalski Gala program i, dakako, projekcije nacionalnih izraelskih premijera. To prije što u gala programima nisu izraziti američki ljetni hitovi, nego solidna ostvarenja te kinematografije, ali i mnogi drugi filmovi, manje atraktivnih, ali uglednih redatelja i kinematografija.
Počelo je sa simpatičnim filmom "Trinaest konverzacija o istoj stvari" Jill Sprecher, koji na pronicljivo ženski način (scenarij je napisala zajedno sa sestrom Karen Sprecher) govori o svakodnevnim "običnim" dijalozima u kojima je žudnja za srećom jedna od osnovnih tema.
Sreća običnoga čovjeka
Čak i kada nije korisna za posao ili ako muškarac srednjih godina odluči promijeniti svoj život odnosno početi ispočetka, kada mladi perspektivni odvjetnik planira neke samostalne akcije ili kada se mlada čistačica nada čudu ili,...Niz običnih ljudi koji pokušavaju pronaći sami sebe kroz za njih najobičnije, ali istodobno i jedno od temeljnih filozofskih pitanja – što je sreća i kako ju dosegnuti?! Mnogo složeniji je film "Insomnia" ("Nesanica") Christophera Nolana, novoga vunderkinda američke kinematografije, koji je "Mementom" nadmašio svoje idole, poput Tarantina i Rodrigueza. Premda nije nastavio snagom i autorskom superiornošću koje je pokazao s "Mementom", Nolan je čak i u za njega bogatijim uvjetima u kojima je radio "Insomniu" dokazao svoja redateljska umijeća, ali i neizbježne kompromise s obzirom na to da je radio s velikim glumačkim zvijezdama kao što su oscarovci Al Pacino, Robin Williams i Hillary Swank.
Istodobno to je za njega bio i veliki filmski ispit pred Europom, jer se prihvatio remakea tek četiri godine starog i prilično uspješnog, istoimenog, norveškog filma Erika Skjoldbjaerga. Nolan nije nadmašio samoga sebe, jer "Memento" je doista jedinstven, a "Insomnia" je dug, težak i za mnoge neprilagodljiv film, ali je ipak dokazao svoja redateljska umijeća i sposobnosti.
Dobra strana ovog Gala programa je što ne robuje samo američkim filmovima, iako su u većini, nego prikazuje i neke druge potpuno različite načine filmskog razmišljanja, poput "Male kineske krojačice" Daia Sijiea koji govori potresnu priču o dvojici mladića. Oni su za vrijeme Maove revolucije bili izolirani i otjerani u neku od pokrajina na "preodgajanje", samo zato što su bili djeca liječnika. Ondje nalaze izlaz kroz glazbu Mozarta i Beethovena, koja je navodno nadahnula Maoa i Lenjina te Balzaca, a nešto više kroz lijepu kćerku mjesnoga krojača,...Oni se zasigurno neće "preodgojiti" na način koji se od njih očekuje, ali će odrasti na pravim temeljima mudrosti i humanosti.
Nagrada Zeffirelliju
Poseban je film "Callas, zauvijek" Franca Zeffirellija s Fanny Ardant u glavnoj ulozi. I ne samo zbog slavne Callas o čijoj biografiji se radi, nego mnogo više zbog slavnog Zeffirellija, kojemu je ove godine u Haifi pripala Nagrada za životno djelo. Jedan je od najcjenjenijih europskih redatelja opera, između ostalih i one glasovite "Traviate" s Mariom Callas u Dallasu, kao i one s Joan Sutherland u "Lucia di Lammermoor" u Covent Gardenu. A snimao je i filmove kao što su "Ukroćena goropadnica" s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, zatim "Romea i Juliju" s tada, 1968., za sve prepoznatljive opcije toga komada, revolucionarno mladim i nesputanim glumcima Oliviom Hussey (15) i Leonardom Whitingom (17). Snimio je, ali manje uspješno, i "Hamleta" s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi.
U Haifi se Zeffirelli predstavio filmom "Callas, zauvijek", izrazivši savršenstvo slike i glazbe. Film prikazuje posljednjih nekoliko mjeseci života velike operne primadone Marie Callas (1923.– 1977.), pokušavajući na dramatično uvjerljiv način pokazati tragediju i veličinu njezine osobnosti. Osim Fanny Ardant u tome filmu glumi Jeremy Irons, Joan Plowright i Angela Molina.
