Film – 59. međunarodni filmski festival u Veneciji: Kako se i Hrvatska našla na Mostri

VENECIJA (Od posebne Vjesnikove izvjestiteljice) – Poslije dugo godina, još od nastupa Zrinka Ogreste s filmom u Veneciji, hrvatska zastava ponovno se vihori iznad samog ulaza u dvoranu Grande u kojoj se svake večeri održavaju svečane projekcije. I to zahvaljujući kratkom igranom filmu "The Tour" ugledne američke novinarke i filmske kritičarke Deborah Young. Film je nastao u hrvatsko-talijansko-švicarskoj koprodukciji.

U središtu radnje je Eleonora, djevojka rođena u Istri u talijanskoj obitelji koja se vratila u Italiju kad joj je bilo pet godina. Eleonora živi i radi u Rimu kao turistički vodič, ali je opsesivno vezana za svoje djetinjstvo i za Istru. Tako joj se u jednom trenutku događa da se za vrijeme posjeta rimskom Koloseju ona svojom maštom i sjećanjima prebacuje u pulsku Arenu nastavljajući nostalgičan povratak u djetinjstvo u Istri, ispunjeno tragičnim događajima.

Film je prikazan u četvrtak i petak u programu Novi teritoriji i naišao je na vrlo dobar prijem publike. Svečanoj su projekciji uz redateljicu Deborah Young i glumca Alessandra Averonea iz Hrvatske bili nazočni glavni producent Igor A. Nola, izvršni producent Miro Požar, tonski snimatelj Davor Omerza, montažer Fredi Kolombo i scenograf Ivica Trpčić. Nakon Venecije film "The Tour" već je pozvan na festivale u London i Chicago, a vjerojatno će biti i u Sundanceu sljedeće godine.

U glavnome programu najzanimljiviji je bio film izvan konkurencije "11'09''01 – September 11" u kojem je jedanaest uglednih svjetskih redatelja prikazalo svaki svoju sliku i neku vrstu autorskog komentara na tragične događaje i teroristički atak na Ameriku od prošle godine. Kao obično, kod takve vrste filmova mnogo je neusklađenosti i autorske isključivosti, koja katkad uspijeva s više, ponekad s manje efekta.

Tužne uspomene na Čile 1973.
Tako je najviše oduševljenja i najduži pljesak izazvao film britanskog redatelja Kena Loacha u kojem prognani čileanski intelektualac koji živi u Londonu piše neku vrstu svoje poruke i suosjećanja s američkim narodom govoreći im o svojim tužnim uspomenama na jedan drugi tragični događaj kada je također 11. rujna, ali 1973. godine uz američku potporu svrgnuta čileanska vlada i ubijen predsjednik Allende i od kada je počela Pinochetova krvava diktatura u Čileu.

Loachov tragični junak sudjeluje u boli Amerike, ali i istodobno ju i opominje za dvoličnu politiku koja je neizbježno morala imati posljedice po njihov narod.

S istom porukom, ali na drugačiji način služi se Mira Nair iz Indije koja u svom filmu opisuje istinitu priču o islamofobiji koja je zavladala Amerikom neposredno nakon 11. rujna. Ona govori o obitelji poginulog mladića indijskog porijekla koji je prvo bio optužen kao jedan od terorista, te je nakon nekoliko dana bio sahranjen kao junak koji je žrtvovao život spašavajući druge iz jednoga od nebodera.

Zanimljiv je i Claude Lelouche iz Francuske koji je svojim kratkim filmom dao idealni predložak za jedan dramatičan igrani film. U središtu radnje je gluhonijema djevojka u svom izoliranom svijetu, isključena od ovozemaljskih zvukova i zabrinuta svojim sentimentalnim problemima i odnosima s mladićem... sve dok se na vratima ne pojavljuje on sav prašnjav i traumatiziran nakon što se kao turistički vodič našao u neposrednoj blizini događaja.

Simpatična je priča Samire Makhmalbaf iz Irana, koja govori o afganistanskoj djeci u jednom od izbjegličkih kampova u Iranu. Djeca s učiteljicom razgovaraju o tragičnim događajima u Americi, o kojima nemaju previše pojma ni informacija, čak ne znaju ni što su to neboderi.

Prosvjed srebreničkih žena
Idrissa Ouedraogo iz Burkine Faso također je okrenut djeci, ali opisujući na duhovit način njihovu humanost i sklonost akciji.

Skupina dječaka želi se domoći milijuna dolara, koliko je američka vlada obećala onomu tko nađe i prijavi Bin Ladena, a te novce namjeravaju potrošiti za liječenje bolesne majke jednoga od njih te za niz humanitarnih pomoći u vlastitoj zemlji.

Oni su, naime, uvjereni da se tih dana upravo u njihovoj zemlji u Burkini Faso krio zloglasni Bin Laden, kojeg su od silne želje da ostvare svoje ciljeve neprekidno sretali oko sebe na ulici.

Danis Tanović dao je svoju sliku tragičnih događaja, povezujući ih s užasnim posljedicama rata u vlastitoj domovini, u Bosni i Hercegovini, s traumama koje još nisu niti će ikada biti zaliječene. Tako u isto vrijeme kada se ruše neboderi u New Yorku, žene iz Srebrenice pripremaju svoj redoviti prosvjedniu skup ispred američkih vojnih snaga pokušavajući ih upozoriti da nešto učine za njih i pomognu im da bi se barem vratile u vlastite kuće, nakon što su sve izgubile – i muževe, djecu, samopouzdanje i volju za životom,... Bez obzira na užasne slike koje s televizijskih ekrana stižu iz Amerike, one ipak odlučuju održati svoj prosvjed uvjerene da je upravo to pravi dan i trenutak da svrate pozornost na vlastitu tragediju.

Sa svojim prilozima također su u tome filmu sudjelovali ugledni autori Sean Penn iz SAD, Shohei Imamura iz Japana, Youssef Chahine iz Egipta, Alejandro Gonzales Inarritu iz Meksika i Amos Gitai iz Izraela.