Film: Festivalske napetosti u Berlinu

BERLIN (Od posebne Vjesnikove izvjestiteljice) – Njemačka produkcija, francuski redatelj Jean-Jacques Annaud, engleski glumci (Jude Law, Joseph Fiennes, Rachel Weisz, Bob Hoskins), ruska priča, američki stil... Sve je to smiješano u filmu "Dvoboj: Neprijatelj na vratima", kojim je otvoren 51. međunarodni filmski festival u Berlinu. Impresivna cijena koštanja ovog filma od 95 milijuna dolara, koja je velika i u normama bogatih hollywoodskih produkcija, učinila je Europu ponosnom, ali i pretencioznom u očekivanju uspjeha i u nadi kako je riječ o "dobitnoj kombinaciji" koja može biti "konkurentna" velikoj Americi. Na žalost, mnogo je zabluda i malo istine u ovakvim očekivanjima. A za to ima puno razloga.

Trebalo je čekati gotovo šezdeset godina da se snimi film na temu bitke za Staljingrad (sada Volgograd), delikatne i impresivne priče o sudaru dviju vojnih sila, dvaju naroda i dviju ratnih koncepcija, a sve zajedno završilo je pogubno za obje strane, s milijunima izgubljenih života. Nakon gledanja ovog filma ostaje dojam da ni šezdeset godišnja distanca nije bila dovoljna, jer trebalo je još malo pričekati. Francuski redatelj, oscarovac Jean-Jacques Annaud (dobio je Oscara za film na neengleskom jeziku "Crno i bijelo u boji", a proslavio se filmovima na engleskom jeziku "Ime ruže" "Sedam godina u Tibetu") poslužio se popularnom knjigom povjesničara Williama Craiga da bi napravio epsku romansu o danima umiranja podno Staljingrada. No, želio je previše, tako da mu je bilo teže odlučiti se čega da se odrekne nego što potencirati. Dobio je tako opći mišung svega i svačega u kojem se miješaju ideje i namjere, politika i epika, jezici i emocije.

Rusi i Nijemci u filmu govore engleski, vjerojatno u ime viših (komercijalnih) ciljeva, čime padaju u vodu sva europska teoretiziranja oko suprotstavljanja američkoj kinematografiji. Očito im se ne mogu oduprijeti ni jezikom, a kamoli stilom i autorskom originalnošću. Osnovna priča događa se za vrijeme povijesne bitke za Staljingrad, unutar koje je ubačena intimna drama troje ljudi. Ljubavni trokut u okružju povijesti: dva muškarca i jedna žena. Rigidni partijski ideolog, intelektualac, osmišlja junaka svoga doba, da bi vratio moral ruskoj vojsci i propagandom veliča sposobnosti mladog snajperista, uklapajući njegove sposobnosti u priču o uzor vojniku, neustrašivom junaku i genijalcu ubijanja, mladiću koji u pozadini velikih bitaka vodi svoj intimni rat, uništavajući jednog po jednog neprijatelja... Prvi – nadobudan, agresivan, častohlepan tipični zadrti komunist, a drugi – naivni, dobroćudni, pošteni, emotivni, istinski junak i fajter kojeg je rat učinio osvetnikom. Između njih je žena koja ne griješi, od početka se okrenuvši pravoj strani, svom manje obrazovanom, ali i manje pokvarenom junaku.

Unutar te priče, još je jedna drama, između dva neprijatelja, dvojice naj, naj snajperista, Rusa i Nijemca. Najbolji dio filma upravo je taj njihov međusobni rat, mala privatna bitka nadmudrivanja, izdržljivosti, taštine, fair playa, pameti i snalažljivosti, emotivnosti i tolerancije. Sve ostalo je stereotip već viđenoga i poznatoga. Čak i bitka za Staljingrad, koja je, kao središnja tema ovog filma, svedena u poznate klišeje bondarčukovskih spektakla u kojima se miješaju epika, politika i romantika. Tako smo dobili film u kojemu je sve već viđeno, ali sada mnogo više košta.

Inače, festivalska je atmosfera u Berlinu poprilično napeta, ali ne zbog filmova ili bilo kojeg političkog izazova, koji su do sada često bili glavnim povodima velikih i malih škandala i diplomatskih intervencija. Nisu u pitanju ni organizacijski problemi, niti bilo koja vrsta neplanirane neizvjesnosti, jer riječ je o vrlo jednostavnom razlogu, a taj je odlazak dvojice dugogodišnjih direktora, koji su osmislili, svaki na svoj način, stil, ugled i izgled Berlinalea. Moritz De Hadeln nakon 22 godine napušta, ne svojom voljom, upravu Berlinalea, a na njegovo mjesto iduće godine dolazi Dieter Kosslick, dok Ulrich Gregor odlazi svojom voljom, nakon što je 31 godinu bio direktor uglednog Foruma, festivala mladih.

Tako već sada mnogi s većim nestrpljenjem očekuju sljedeći festival nego što se nadaju ovomu, koji je, kao što se može i pretpostaviti, oproštajno pompozni, s velikim brojem američkih hitova i atraktivnih gostiju, neka vrsta De Hadelnova oproštajnog marša kojim želi pokazati svoju moć i nezamjenjivost, da bi ostao u nezaboravnom pamćenju.