Gotovo pola godine nakon što je oduševio žiri i kritičare na Festivalu u Puli, film "Nebo sateliti" morao je proći još jedno teško razdoblje u borbi za opstanak. Jer, nakon trijumfa u Puli, u Zagrebu je dočekan s praznom blagajnom i bankrotom producenta, Ban-filma, pa tek nakon što je prodan za sto kuna Inter filmu, počinje ponovno "oživljavanje" i tretman kakav zaslužuje jedan od pulskih pobjednika.
Statistički gledano, ovo je Nolin treći film, ali on, kako sam priznaje, ovaj film smatra svojim prvim, pravim filmom u kojem je mogao pokazati sve osobne osjećaje, preokupacije, stavove i namjere, kako estetske tako i ideološke, umjetničke, autorske i ljudske. Ovoga puta je, čini se, Nola imao pravo, jer doista je riječ o prvom pravom autorskom, profesionalnom filmu, bez obzira na to što je on i prije pokazao svoje talente redatelja i zanimljivog scenarista.
No, u filmu "Nebo sateliti" se do kraja otvorio, oslobodio stega i razigrao, pokazujući ne samo raskošnost redateljskog umijeća i načina razmišljanja nego i širinu vladanja temom rata na jedan sasvim drugačiji, moderniji i otkvačeniji način od svih dosadašnjih filmova viđenih u nas.
Beskompromisan, moderan i iskren do krajnjih granica, Nola, koji je i sam sudionik ratnih zbivanja i čovjek koji je rat proiživio, a ne pročitao iz novinskih i tv naslova, dao je s dovoljnom distancom godina – svoju zrelu i upečatljivu verziju hrvatske ratne apokalipse. Zato ne začuđuje asocijacija na Coppolinu "Apokalipsa sada", ali s Nolinim intimističkim, duboko osobnim opservacijama na specifičnost našeg vremena i događaja.
To nije ni žanrovska ni idejna kopija slavnog prethodnika, nego superiorno intimističko razmišljanje na slične teme, ali s različitim učincima i emotivnim stanjima.
Koristeći se estetikom ružnoga, da bi plasirao poetski verizam, uz sve osobne sklonosti modernističkom stilu šezdesetih, Lukas Nola ispričao je "svoju" ratnu priču, na način i sredstvima do sada neviđenim u domaćem filmu. On se pri tome nije odricao ni svojih filmskih ljubavi poput "Stalkera" Andreja Tarkovskog, na kojeg se u nekim scenama sasvim svjesno "podsjeća".
Ipak, moramo naglasiti kako je ovaj Nolin film dobro došao u inače šturu domaću produkciju filmova na ratne teme. Tako se njegov ratni intermezzo napokon pokazao kao pravi kvalitetni i umjetnički opravdani odgovor svim srpskim manipulacijama i gradacijama koji su sa svojim "lepim selima, koja lepo gore" posljednjih godina nametljivo pukušavali plasirati svoje ratne "istine".
Osjeti se da je Nola radio ovaj film dugo, pažljivo i decentno, bez narudžbi i dodvoravanja, ništa ne propuštajući slučaju jer, osim što je "totalno" njegov, to je između ostalog i filozofski film o četiri osnovna elementa koja omogućavaju život na Zemlji – koji su snimljeni sa satelita. Zemlja (kopanje grobova vlastitim rukama), vatra (ratni oganj), zrak (avionska avantura) i voda (na početku i kraju kao očišćavanje od svih prljavština rata i inicijacija za neki drugi život, gotovo poput Ivana Krstitelja).
Da svaki dobar film nastaje usklađenim radom ekipe, pokazalo se i ovoga puta – od moderne režije do sjajne, funkcionalne glazbe (Legen), mračne teške i efektne fotografije (Darko Šuvak) do odlične naslovne uloge Filipa Nole, koji je istodobno i svemirac i svetac u svom zatvorenom krugu patnja i stradanja. Film "Nebo sateliti" osvojio je četiri Zlatne arene: za režiju (Lukas Nola), kameru (Darko Šuvak), kostimografiju (Ksenija Jeričević) i masku (Snježana Tomljanović).
