Film – Na kraju 49. međunarodnog filmskog festivala u Veneciji: Šarmiranje s malo ludila i mnogo politike

VENECIJA (Od posebne Vjesnikove izvjestiteljice) – Ovogodišnji filmski festival u Veneciji ostat će zapamćen po nekoliko vrlo dobrih ostvarenja i velikoj programskoj prekrcanosti, što je isključivalo svaku drugu aktivnost osim gledanja filmova. Primjerice, oni koji su pratili dva programa u konkurenciji, rijetko su imali prilike biti na još nekoj dodatnoj svečanosti, bilo da se radilo o počastima Michelangelu Antonioniju ili projekciji filmova iz sekcije "Novi teritoriji", sudjelovanju na simpozijima i intervjuima i tiskovnim konferencijama.

Mogli su, dakako, izabrati, ali bi onda nepovratno propustili neki od izvrsnih filmova, i tako u krug.

Činjenica jest da je dobrih filmova bio velik broj, pa su najviše gubili oni koji su se protokolarno šetali festivalom i propuštali projekcije, tim prije što su europski filmovi ove godine potpuno dominirali, ne samo u konkretnom produkcijskom, nego i u autorskom smislu s obzirom da su neki od redatelja poput Sama Mendesa i u radu na američkim filmovima ("Put do pakla") pokazali raskošnost i dosljednost europskog načina razmišljanja. Upravo spomenuti Mendes zajedno s Tomom Hanksom te ekipom francuskog filma "Čovjek iz vlaka" Patricea Lecontea bili su nepravedno preskočeni u nagrađivanju. To su bili najveći propusti ovogodišnjeg žirija, koji je inače pri dodjeli nagrada bio pravedan i objektivan.

A nije im bilo lako jer u službenom programu ove je godine nekoliko vrlo vrijednih filmova, a koji su istodobno bili politički izazovni, tematski privlačni i izvorni te autorski dosljedni.

Iako je svijet koji nas okružuje, sudeći barem po filmskoj ponudi u Veneciji, mračan, depresivan, beznadan i nepravedan, ono malo optimizma i mnogo osjećaja koji se šire tim filmovima, daje nadu i uvjerenje da krv, znoj, suze i pomalo ludila nisu uzaludni.

Žiri je pokazao veliku hrabrost nagrađivanjem škotskoga redatelja Petera Mullana za film "Magdalenine sestre", koji je već izazvao burne reakcije u Italiji. Od početka bilo je jasno da je taj film na samom vrhu festivalske kvalitetne ponude, ali nitko nije mogao sa sigurnošću pretpostaviti da će usred Italije biti i nagrađeno takvo izravno razobličavanje dijela ponašanja i dvostrukog morala nekih pojedinaca u Katoličkoj crkvi.

Razobličavanje dvostrukog morala
Radnja filma događa se u Irskoj 1964., dakle u vrijeme kada se mlade djevojke već počinju oslobađati stega okoline i živjeti slobodnije, što je Katolička crkva pokušavala drastično kažnjavati.

Kroz sudbinu četiri djevojke Mullen daje mračnu, dickensovsku sliku irskoga društva u nemilosrdnosti Crkve prema bilo kakvu neposluhu.

Dodjela "Zlatnog lava" tomu filmu usred Italije na neki način je pobjeda novoga načina razmišljanja po kojem pogreške treba prepoznati i prihvatiti da se ne bi ponovile, posebno u današnje vrijeme kada iz američkih katoličkih središta stižu vijesti o nemoralnom ponašanju i pedofilskim sklonostima nekih svećenika koje su dugi niz godina bile prikrivane ili zataškavane. Samo istina, otvorena i nepoštedna, pa i ona filmska, može pomoći u razobličavanju i rušenju nekih do jučer lažnim moralom zaštićenih svetinja.

Ruski film "Kuća luđaka" Andreja Končalovskoga, nagrađen Grand prixom, također je poema istini, ali ispričana na otkvačeno, luckasto i zaigrano, kroz metaforičnu poruku o ljudskoj humanosti i dobroti u kojoj se ludnica i rat isprepliću na nepredvidljiv način. Pri tome imponira objektivnost Končalovskoga u njegovu stavu prema Čečenima, vojnicima, ali i ljudima, ništa ni više ni manje različitim, krvoločnijim ili luđim od Rusa. Dapače.

Nagrada za režiju pripala je korejskomu redatelju Leeu Chang-dongu čiji je film "Oaza" posljednjega dana izazvao burne reakcije, od odobravanja do zgražavanja. Ta mračna slika iz života istodobno je osuda društvenog nemorala, primitivizma i površnosti mnogih od nas koji olako sudimo o ljudima prema fizičkim ili psihičkim manama, zaboravljajući da i oni imaju osjećaje kojima se žele prepustiti u svojim jadnim, osamljenim, ali ispunjenim životima.

Ponori kičastog života i licemjerja
Fenomenalna Moon So-ri, glumica iz toga filma, dobila je Nagradu "Marcello Mastroianni" kao najbolja mlada glumica. Inače, za najbolju žensku ulogu festivala nagrada je pripala američkoj glumici Julianne Moore za izvrsnu ulogu u filmu "Daleko od raja" Todda Haynesa.

Bila je to donekle i kompromisna odluka kojom je tomu izvrsnom američkom filmu "morala" pripasti i neka od nagrada jer rijetko uvjerljivo i zanatsko savršeno, premda autorski delikatan način – na rubu kiča, razotkriva sve ponore kičastog života i licemjerja dobre stare Amerike.

Vizualno to je bravurozno ostvarenje, tako da i direktor fotografije Ed Lachman nije mogao ostati bez zasluženog priznanja žirija. Kod odluke za glavnu mušku ulogu čini se da je žiri najviše popustio pritiscima domaćina. Italija nije mogla ostati bez i jedne nagrade, pa su ju dodijelili glumcu Stefanu Accorsiju za ulogu pjesnika Dina Campane u filmu "Putovanje zvano ljubav" Michelea Placida. Premda solidna, ta uloga ni približno se ne može mjeriti sa sjajnim ostvarenjima jednoga Toma Hanksa u "Putu do pakla" ili briljantnim glumačkim dvojcem francuskog filma "Čovjek iz vlaka" Patrica Lecontea u kojem su nenadmašne dijaloge izmjenjivali Johnny Hallyday i Jean Rochefort.

Francuski filmovi i autori su u prošlosti Mostre dobivali nagrade i kada ih nisu zasluživali, a sve u ime neke vrste europske ravnoteže i tradicionalno dobrih talijanskofrancuskih festivalsko filmskih odnosa. Na žalost, ovoga puta kada je doista zaslužio, Leconteov film ostao je bez nagrade.

Možda i zato što je riječ o tako "običnoj" svakodnevnoj ljudskoj priči koja ne pretjeruje ni u čemu, osim u jednostavnosti i skladu odnosa dvojice potpuno različitih individualaca i sudaru njihovih dvaju svjetova. Možda i zato što jednostavnost i običnost nikada nisu bili u modi na filmskim festivalima. U prvome su planu ipak krv, znoj i suze, s malo ludila i mnogo politike.