»Rosetta« za Zlatnu palmu: Emille Dequenne, najbolja glumica u nagrađenom filmu
Njega više impresioniraju seks i SF bez obzira u kojim kombinacijama se manifestirali. Ipak, nitko nije mogao vjerovati da će žiri ove godine do te mjere pobjeći od realnosti i filmova koji su nudili makar malo života, emocija, artizma i kvalitete i bezpogovorno okrenuti glavu Francuzima, kao jedinom rješenju kojim će uvrijediti sve druge, ali ostati čisti pred domaćinom.
Rijetko se kada i u boljim godinama, kada je francuski novi val dominirao europskim filmom, događalo da na istom festivalu francuski filmovi osvoje Zlatnu palmu, Grand-prix žirija i glavne glumačke nagrade. A upravo to je pošlo za rukom žiriju ove godine na fesivalu s minornim filmovima i nezamjetnom proizvodnjom u sveopće slaboj ponudi.
Takva raspodjela nagrada, osim što upućuje na neobjektivnost žirija, simptomatična je i iz dva druga razloga – prije svega zbog niskog stupnja kvalitete ponuđenih filmova i očitog ignoriranja autoriteta canneskog festivala, koji autorima ne donosi odveć koristi osim što su izloženi milosti i nemilosti subjektivnih ocjenjivačkih sudova.
Gledajući iz perspektive autora, jasno je da su najveći gubitnici upravo oni autori koji su pristali doći sa svojim filmom i tako dopustiti da ih domaćin nadmigra. Prije svih Japanac Takeshi Kitano, jedan od kultnih autora novog japanskog filma, koji je svojim novim djelom »Kikujiro« izazvao oduševljenje canneske publike.
Atom Egoyan također je nezasluženi gubitnik jer »Felicijino putovanje« je vrsta filma koja nikoga nije ostavila ravnodušnim, a o glumi Boba Hoskinsa da ne govorimo.
Čak je i Pedro Almodovar koji je dobio nagradu za režiju u konačnom slijedu loše prošao, služeći tek kao usputan sparing partner autorski i kreativno manje uvjerljivim, no po nagradama jačim francuskim kolegama.
Amerikanci su posebna priča, oni kao da nisu ni postojali za Davida Cronenberga i žiri. Čudno da se nije našla baš niti jedna nagrada za autore ili filmove kao što je »Cradle Will Rock« Tima Robbinsa, tipično autorsko djelo male produkcije, ili za krasan Lynchov film »Priča o Straightovima« u kojem ima topline, emocija i unutarnje ljepote kao u malo kojem američkom filmu zadnjih godina. Michael Winterbottom iz Velike Britanije, sa svojim slikama iz života običnih ljudi, kao da je više nervirao nego zanimao žiro. Nagrade su zato neočekivano pripale nekim sasvim drugim autorima i filmovima.
Tako je nagrađen scenarij Jurija Arabova i Marine Koreneve za film »Moloh« Aleksandra Sokurova kojem je »glavna« originalnost priča o 24 sata u životu Adolfa Hitlera i njegove ljubavnice Eve Braun što ih provode u planinskoj kući u Bavarskoj 1942.
Tehničku nagradu dobio je kineski film »Car i ubojica« Chena Kaigea, prije svega za scenografiju jer je sve drugo u tom filmu bilo razočaravajuće, nerazumljivo, dosadno i – nepotrebno raskošno.
Posebna nagrada pripala je portugalskom redatelju Manoelu de Oliveiri koji se – bez obzira s kojim se filmom i na kojem festivalu pojavio – nikada ne vraća bez nagrade. To pak upućuje na njegovu sposobnost osvajanja žirija koje impresionira svojim autoritetom i godinama, dok s publikom ima više problema.
Pedro Almodovar je dobio nagradu za režiju filma »Sve o mojoj majci«, a mogao je osvojiti i Zlatnu palmu te nagradu za neku od ženskih uloga. Uostalom, o Almodovarovu filmu se najviše govorilo tijekom festivala i on je na neki način svojim poznatim južnjačkim temperamentom i pričljivošću, kao i brojnom ekipom, spasio festival od dosade u koju je upao u prvom dijelu.
Sve ostale glavne nagrade pripale su francuskim filmovima.
Zlatnu palmu osvojio je film »Rosetta« bratskog autorskog para Luca i Jean-Pierrea Dardennea, a glumica u naslovnoj ulozi, 18-godišnja Emilie Dequenne kojoj je ovo prvi film u životu, osvojila je ex aequo glavnu nagradu za žensku ulogu. Film govori o djevojci Rosetti koja je neprekidno u potrazi za poslom i normalnim životom, ali posao gubi gotovo istom brzinom kao što ga je i dobila, boreći se i dalje za svoj mjesto u svijetu.
Obično, preobično za tako veliku nagradu, s nešto ekperimentiranja s neiskusnom glumicom naturščikom, tako da se sve doima dokumentaristički autentično. Grand-prix žirija, druga nagrada po vrijednosti, pripala je isto francuskom filmu »Humanost« Brune Dumonta, dok su glumci iz tog filma također osvojili nagrade, naturščik Emmanuel Schotte za mušku ulogu, a debitantica Severine Caneele ex aequo za žensku ulogu.
Sudeći po obilju nagrada neiskusnim glumcima, kao da profesionalaca nije ni bilo ili da nisu ništa pokazali, što je blago rečeno nekorektno i ponižavajuće za Marisu Paredes, Boba Hoskinsa, Susan Sarandon, Takeshi Kitana, Sissy Spacek, Richarda Farnswortha, Foresta Whitakera, Johna Malkovicha, ili Catherine Deneuve.
Srećom, festival traje 12 dana, a filmovi se još brže zaboravljaju, posebno ovogodišnji koje će malo tko i gledati. Kako stara izreka »sve se vraća, sve se plaća« i dalje vrijedi, posebno u filmskom svijetu, jednog dana netko od sadašnjih gubitnika bit će u žiriju, a netko od članova žirija u konkurenciji – i eto kruga subjektivizma, zavisti, osvete i licemjerja kojima u filmskom svijetu nema kraja.
Bez obzira na to radi li se o malim ili velikim festivalima, moćnim ili siromašnim kinematografijama, intelektualcima ili primitivcima. Cannes je napokon gotov, čeka nas Pula.
